Kako su ovce mogle prepoznati glas svojega pastira? Jedan od načina bio bi da pastir provodi vrijeme s njima pojedinačno, jednom po jednom, kako bi se ovce pojedinačno navikle na pastirov glas. Taj se proces može dogoditi ako se s ovcom postupa kao s kućnim ljubimcem, kao što je vidljivo u mnogim prikazima Gospodina kao Dobroga Pastira. Ima čak i malo janje oko vrata.
Ako pastir ima vrlo malo stado, ta bi metoda funkcionirala dovoljno dobro, ali ovce su životinje u stadu pa se drže jedne drugih u grupi, prateći kuda drugi vode. Obično ih je previše da bi mogle prepoznati glas pastira na svakodnevnim pojedinačnim sastancima. Umjesto toga ovce oponašaju jedna drugu u odgovoru na pastira koji ih hrani. Zajedno odgovaraju na njegov glas.
Vjera koju je objavio Isus Krist, Dobri Pastir, nije individualna, privatna vjera. Nije ograničena na osobni odnos s Isusom. To je i religija društva, koje je ljudski ekvivalent stadu. To je vjera Crkve, a ona je zajednica sljedbenika Onoga čiji ih je glas k sebi pozvao.
Mi nismo samo ljubimci; mi smo ovce njegova stada, u jednom stadu Crkve na čelu s jednim Pastirom. Ako išta dobro duhovno može proizaći iz sadašnje krize kada se stado ne može okupiti pod svojim pastirima, to je sljedeće: pripadati Kristu znači pripadati njegovoj Crkvi.
Slavu valja dati Dobromu Pastiru
Slika Crkve kao otajstvenoga Tijela Kristova najbolja je slika za to jedinstvo. On je Glava, a mi udovi, zajedno sa svetcima na nebu i dragim pokojnicima koji čekaju svoj ulazak u nebo. Glava i tijelo čine jedno. Praktično je nemoguće preuveličati konkretnu stvarnost te istine. Udovi toga tijela također su pojedinačno slobodni. Moraju jasno čuti glas pastira i doći k njemu po hranu i njegu; i kako mu dolaze zajedno, još je moguće da se jedan ili drugi od njih izgubi.
Biti odvojen od Kristova tijela, biti lutajuća ovca koja svojevoljno odluta od njega, znači biti u stanju velike opasnosti za spasenje. Zato Gospodin kaže da je veća radost što je jedna izgubljena ovca spašena nego onih devedeset i devet koje nisu izgubljene na početku.
Nitko ne ide sam u nebo. Idemo prema blagdanu Uzašašća Gospodinova na četrdeseti dan nakon njegova uskrsnuća. On je uzašao s mnoštvom duša. One su s njim postale prvi nebeski zagovornici.
Slavu valja dati Dobromu Pastiru koji uvijek obilazi svijet tražeći spasenje duša u svojem stadu, pa i svojem tijelu, Crkvi!
