Njezini su je roditelji nazvali Anjezë – Janja. Njezini su je prijatelji znali kao Gonxhe – Pupoljak. Njezini gubavci za njom su vapili Matadži – Majka. Njezini sunarodnjaci i danas joj tepaju Nënë – Mama. Cijeli ju svijet poznaje kao Terezu. No bez Hrvata koji su je – na jeziku na kojem se i sama pjesmom oprostila od rodnoga kraja – okrstili Terezijom, povijest duše najpoznatije svetice prethodnoga stoljeća znatno bi drukčije izgledala. Hrvatski je isusovac Franjo Jambreković svojim nagovorima u njoj zapalio misionarski žar; iz Hrvatske je pošla u misije; hrvatski je misionar Ante Gabrić godinama duhovno vodio i nju i čitavu Družbu misionarki ljubavi. No vrijedi i obrnuto: bez svetice iz Kalkute, koja se svojemu nebeskomu Zaručniku pridružila prije 25 godina, i u duhovnoj bi sadašnjosti Hrvatske uzmanjkalo njezina najvećega blaga – služenja Božjim siromasima.
No malo je poznato da joj je u tom služenju i jedna od prvih suradnica bila – Hrvatica. Jozefina Orzes, rođena 1912. u Banjoj Luci, s Anjeze Bojaxhiu upoznala se još kao djevojka u maloj zajednici katolika u Skoplju. »Jozefinin otac Luigi, Talijan iz Belluna, bio je građevinski poduzetnik koji je diljem Austro-Ugarske gradio pilane i ciglane, tako da se obitelj često selila prateći njegove poslove«, objašnjava nećakinja spomenute hrvatske redovnice Josipa Tripalo. Orzesa je posao ubrzo doveo i do Beograda, gdje je mlada Jozefina završila višu učiteljsku školu i pronašla ljubav. No jedan nagovor bengalskoga misionara Pavla Mesarića, koji se 1934. zatekao u isusovačkoj župi u Čukarici, promijenio je sve njezine životne planove.
»Nakon dogovora s njim uzela je sav novac kojim je raspolagala, kupila kartu za vlak do Trsta i mjesec dana plovila do Indije. Njezin je odabranik to doznao tek nakon što je otputovala«, pripovijeda redovničina nećakinja.
Stupanjem u zajednicu sestara loretanki, koje su u Indiji vodile škole za djecu iz dobrostojećih katoličkih obitelji, Jozefina Orzes uzela je redovničko ime Mary Bernard, no nakon povratka iz novicijata u Irskoj pridružila se 1951. potrazi svoje susestre Terezije za novim putom misionarskoga služenja. »Moja baka i Jozefinina majka, Marija Pržul, grozila se pomisli da njezina kći iz jedne ‘fine’ redovničke družbe prijeđe u siromaški red u kojem se nikada ne jede meso. No Jozefina za to nije marila«, prisjeća se sugovornica. Pod novim redovničkim imenom odabranim u čast isusovačkoga »apostola Indije« – Frances Xavier – hrvatska je misionarka ljubavi s Majkom uspostavila brojne ambulante za liječenje onih koje je indijsko društvo već otpisalo. »Do kraja života ostala je u Kalkuti, gdje je i umrla 12. ožujka 2004., na svoj 92. rođendan«, zaključuje sugovornica.
Još je jedan hrvatski liječnik bio duboko povezan s Majkom Terezijom. Drago Štambuk, danas hrvatski veleposlanik u Iranu, preuzeo je krajem 1994. vjerodajnice za svoju novu diplomatsku službu u Indiji i Šri Lanki, koju su obogatili i nebrojeni susreti s albanskom sveticom. Sjećanja na njih, koja već godinama sabire u knjizi, Štambuk je podijelio i s Glasom Koncila. »Prije polaska u Indiju od misionarki ljubavi u Branjugovoj tražio sam broj Majke Terezije i nazvao ju čim sam stigao. Nakon kratkoga razgovora na engleskom brzo smo prešli na hrvatski. Odmah me pitala: ‘Kako mi je moj Zagreb?’ Dirnulo me to što je o Zagrebu govorila tako blisko. Kasnije sam shvatio da je, odlazeći kao osamnaestogodišnjakinja iz Jugoslavije u Irsku, došla u Zagreb da se oprosti s majkom i sestrom. Uspio sam čak i locirati mjesto na Glavnom kolodvoru gdje se to zbilo te pokušao ishoditi da se postavi spomenploča na jedan od najdirljivijih oproštaja prošloga stoljeća. Ondje se, naime, ona koja će postati majkom svijeta zauvijek oprostila od svoje majke«, zaključuje Štambuk.
Zagrebačke misionarke ljubavi od 2000. više se ne nalaze u Branjugovoj, nego u Jukićevoj, gdje od ranoga jutra do kasne večeri majčinski opslužuju siromahe koji svakodnevno pristižu i u njihovu pučku kuhinju. »Majka je prije svega bila Isusova zaručnica. Zato je i njezino služenje siromasima bilo tek plod intime s Bogom. Riječima kojih se svakodnevno spominjemo u molitvi to je nastojala prenijeti i drugim sestrama. Socijalni radnici kao stručnjaci mnogo kvalitetnije obavljaju ono što mi činimo. No mi svoje djelo vršimo za nekoga, a ne za nešto«, opisuje apostolat sestara poglavarica Tomislava Jukčić. Ona je Majku prvi put susrela 1978., kada je s Antom Gabrićem u organizaciji Glasa Koncila ponovno doputovala u Hrvatsku nakon 50 godina. »U posjetu mojoj župi na Rudešu održala je nagovor u kojem je rekla: ‘Mlade djevojke, trebam vas!’ Osjetila sam da je Bog kroz nju to rekao baš meni. To je bilo sjeme iz kojega je dvije godine kasnije iznikao moj ‘da’ Bogu.«
Međutim, svetica našega doba sjeme je dobrotvorstva svojom jednostavnošću sijala i izvan njive redovništva. O tome u Hrvatskoj svjedoči i katolička udruga »Veronikin rubac«, čiji su ju članovi odabrali za svoju zaštitnicu. »Nastojimo poput Terezije služiti starijima i nemoćnima ondje gdje drugi ne će. Primjerice, ako se netko vrati kući s operacije te bude mokar i prljav, Crveni križ ga zbog svojih pravila i ne smije presvući. Tu mi uskačemo«, opisuje predsjednica osječke udruge Ines Maldini. »Svoje štićenike promatramo kao članove obitelji pa se tako brinemo i o njihovim svakodnevnim potrebama: da popiju lijekove i plate račune, da im odjeća bude izglačana, a kosa ošišana. Ljudi nam često ne vjeruju kad im kažemo da je sve to – besplatno.« Šezdesetak volontera »Veronikina rupca«, uglavnom umirovljenih medicinskih sestara i socijalnih radnika, u 16 godina djelovanja opslužilo je više od 380 socijalno ugroženih osoba.
»Mnogo naših članova dolazi iz Franjevačkoga svjetovnoga reda. No mislim da čovjek ne mora nužno biti kršćanski orijentiran da bi mu Majka mogla biti uzor«, zaključuje sugovornica.
Njezinu misao potvrđuje i civilna humanitarna udruga »Majka Terezija« iz Gračaca. »Majka Terezija univerzalni je simbol pomoći potrebitima, zbog čega smo njezinim imenom odlučili nazvati udrugu koja provodi projekte osmišljene baš za njih«, objašnjava dopredsjednica udruge Slavica Miličić. »Još od 2012. uz pomoć europskih sredstava nastojimo poboljšati živote starih i nemoćnih, osoba s invaliditetom i siromašnih osoba s područja Gračaca. Naše aktivnosti većinski vode zaposlenici, kojih je samo u protekloj godini bilo 38. Uglavnom je riječ o gerontodomaćicama koje čiste domove korisnika i donose im lijekove, komuniciraju s njihovim liječnicima te im pomažu u radovima oko kuće, a ima i osobnih asistenata koji korisnicima pomažu još intenzivnije«, rekla je dopredsjednica.
Kraj kolovoza i početak rujna doba je i intenzivne duhovne priprave u hrvatskim mjestima koja su posvećena svetici siromaha. Naime, 26. kolovoza njezin je zemaljski, a 5. rujna njezin nebeski rođendan. Za potonji se posebnom trodnevnicom pripremaju vjernici njezine župe u Starigradu, navodi župnik Ivan Puškadija. »Euharistijsko slavlje koje će na albanskom jeziku predvoditi Mihil Gojani podsjetit će na njezino podrijetlo, koje s njom dijele i brojni vjernici Varaždinske biskupije, a mise za članove Hrvatskoga katoličkoga društva medicinskih sestara i tehničara te za sve bolesnike osvijetlit će njezinu osjetljivost za patnike.« Župljani pločanske Kraljice Neba i Zemlje, kojoj je sv. Terezija suzaštitnica, nakon misnih slavlja tijekom svoje trodnevnice ostaju u klanjaju pred Presvetim. »Odlučili smo se meditativno pripremiti za proslavu i po primjeru sv. Terezije malo se bolje vježbati u poniznosti«, objašnjava župnik Ante Bitunjac. I vjernici koji se okupljaju u štafilićkoj filijalnoj crkvi u Resniku, koja je svetici svega svijeta posvećena 2009., trodnevnicom će dočekati blagdan velike suradnice sv. Ivana Pavla II., čije relikvije resnička crkva čuva uz Majčine. No župnik u Kaštel-Štafiliću Damir Vuletić napominje da crkvu o blagdanu svetice koja je kanila posjetiti Kaštela ne pohode tek župljani, nego i hodočasnici s raznih strana. »Ona je posvuda znamenita zbog djela milosrđa kojima je povezivala različite kulture.« Onima koji se u Hrvatskoj svoje vjere stide, a istodobno cijene sv. Majku Tereziju, ohrabrujuće bi bilo znati da je platno za njezin milosrdni povez došlo baš – iz Hrvatske.
