Prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014. i koji se mijenja ili dopunjava u prosjeku najmanje jednom godišnje, uvjeti za mirovine počevši od 1. siječnja 2023. propisani su u nepovezanim različitim odredbama Zakona. Zato uz svaku vrstu mirovine treba navesti i broj članka, kako bi svatko mogao provjeriti ispunjava li uvjete.
Redovita starosna mirovina za muškarce može se ostvariti s navršenih 65 godina i najmanje 15 godina mirovinskoga staža (čl. 33.). U tih 15 godina staža uračunava se i mirovinski staž ostvaren u inozemstvu u državama s kojima Hrvatska ima zaključen međunarodni sporazum o socijalnom osiguranju, odnosno konvenciju (primjerice Njemačka, Austrija, Italija, Slovenija, BiH, Srbija…). U mirovinski staž uračunava se i povećani staž koji se priznaje kao tzv. beneficiran za teške poslove i poslove štetne za zdravlje. Važno je još napomenuti da se u slučaju priznavanja prava na povećani staž priznaje i pravo na smanjivanje starosne granice pa u takvim slučajevima mogu biti ispunjeni uvjeti i prije doživljenja 65. godine. Ta smanjenja starosne granice ovise o broju godina provedenih na poslovima na kojima se priznaje pravo na povećani staž (to vrijedi i za žene).
Posebno za žene uvjeti za redovitu starosnu mirovinu od 1. 1. 2023. su blaži (čl. 180.) jer žene o ovoj godini ispunjavaju uvjete već s navršene 63 godine i tri mjeseca uz uvjet da imaju najmanje 15 godina mirovinskoga staža. Taj za njih povlašteni uvjet starosti vrijedi samo za ovu godinu jer će se za sljedeću godinu tražiti tri mjeseca više i tako za svaku sljedeću godinu, sve dok se ne dostigne uvjet od 65 godina, dakle dok se uvjet starosti ne izjednači s muškarcima. Glede uračunavanja inozemnoga staža, povećanoga staža i smanjivanja starosne granice vrijedi sve kao i za muškarce.
Prijevremena starosna mirovina za muškarce može se ostvariti kada se navrši 60 godina i 35 godina mirovinskoga staža (čl. 34.). Međutim, za žene su propisani blaži uvjeti starosti i mirovinskoga staža za 2023. godinu. Dovoljno je da imaju doživljenih najmanje 58 godina i tri mjeseca i najmanje 33 godine i tri mjeseca mirovinskoga staža (čl. 182.). To vrijedi samo za ovu godinu jer se već za 2024. godinu traži tri mjeseca više starosti i tri mjeseca više staža, i tako za svaku sljedeću godinu, sve dok se ne izjednače s uvjetima propisnim za muškarce.
Starosna mirovina za dugogodišnjega osiguranika ostvaruje se s doživljenjem 60 godina i najmanje 41 godinom mirovinskoga staža, ali samo u efektivnom trajanju (čl. 35. st. 1.). Iz izraza »u efektivnom trajanju« proizlazi da se u slučaju te mirovine ne uračunava povećani mirovinski staž. Posebno naglašavamo da su ti uvjeti jednaki za muškarce i žene.
Međutim, u stavku 2. toga članka propisano je da tu mirovinu za dugogodišnjega osiguranika ne može steći osiguranik (muškarac ili žena) koji ima životnu dob iz čl. 33. (65 godina), odnosno članka 180. (samo žena koja u ovoj godini ima 58 g. i tri mjeseca). U nastavku rečenice toga stavka 2. propisuje se da tu mirovinu ne mogu steći ni osiguranici koji ispunjavaju uvjete za redovitu starosnu mirovinu po čl. 33. ili 181., ali uz sniženje starosne granice.
Primjenjujući tu odredbu na konkretne slučajeve, onemogućavat će se ostvarivanje prava na mirovinu za dugogodišnje osiguranike, osobito onima koji su radili na štetnim poslovima i poslovima opasnim za zdravlje, zbog čega im je dano pravo na smanjivanje starosne granice i pravo na povećani staž. Čini se da zakonodavac jednim člankom zakona daje pravo, a sljedećim ga oduzima. Je li to pravo uveo iz neznanja ili je to bilo namjerno kako bi se stvorio privid da se mirovinska prava proširuju? Ostaje gorki dojam da sindikati, udruge i stranke umirovljenika spavaju ili ne razumiju posljedice primjene propisa u praksi na konkretne slučajeve.
Prijevremena starosna mirovna zbog stečaja poslodavca (čl. 36.) priznaje se osiguraniku koji je nakon prestanka osiguranja prouzročenoga stečajem, neposredno prije ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava na mirovinu iz čl. 34., proveo u neprekidnom trajanju dvije godine kao nezaposlena osoba prijavljena službi nadležnoj za zapošljavanje. Ta se odredba, površno gledajući, može shvaćati kao osobita skrb za dio radnika koji ostaju bez posla zbog posljedica stečaja. Nažalost u praksi baš nije tako. Zašto? Prije svega riječ »neposredno« nije dovoljno jasna i daje mogućnost samovoljnoga tumačenja u provedbi tako da to znači nekoliko dana, nekoliko mjeseci ili nekoliko godina.
Naime, radnik koji ostane bez posla, iznerviran, ustrašen i psihološki i životno nesiguran, često ne misli odmah na mirovinu, ne javlja se neposredno zavodu za zapošljavanje radi vođena neke evidencije, zbog čega često propušta ispunjenje uvjeta »da je najmanje dvije godine neprekidno prijavljen zavodu kao nezaposlena osoba«. Kao radnik i bivši osiguranik, sada ustrašen za egzistenciju obitelji, često prekida javljanje nadležnomu zavodu ili se povremeno zapošljava te zbog toga ne ispunjava uvjet neprekidnosti u trajanju od najmanje dvije godine. Osim toga takav radnik često ne zna ni što su »uvjeti iz čl. 34.«. Na kraju, ostavši bez posla, ostaje bez mirovine, a prestar za većinu poslodavaca postaje socijalni slučaj. Sindikatima i udrugama izlazi iz evidencija, a država »pere ruke« uz opravdanje da se dotični nije ponašao u skladu sa zakonskim propisima koji mu teoretski daju zaštitu. Zaključak je da država ne donosi jasne i provedive propise i da u mnogo slučajeva ne djeluje kao socijalna država.
