Petak 25. veljače 2022. bio je dan koji će trajno ostati u sjećanju obitelji Matijević iz Lipika. Samo dan nakon prvih vijesti o početku ruske agresije na Ukrajinu organizirali su prijevoz i uputili se na ukrajinske granice. Tijekom prvih dana rata s ukrajinsko-slovačke granice spasili su desetak rođaka i poznanika iz ratom pogođene zemlje. No njihov je humanitarni podvig bio tek uvod u zbivanja koja će slijediti u Lipiku i obližnjem Pakracu. Naime, vjernici iz dvaju gradića od travnja prošle godine velikodušno prihvaćaju izbjegle ukrajinske obitelji. Svatko je pomagao na način na koji je mogao – materijalnom pomoću, riječju utjehe, školskim priborom za djecu koja su se uključila u tamošnji školski sustav….
Irina Matijević, majka i supruga koja danas živi u Lipiku, rođena je Ukrajinka koja je u Hrvatsku došla devedesetih, raditi kao medicinska sestra. U to vrijeme se i udala za Hrvata, lipičkoga medicinskoga tehničara Josipa Matijevića, s kojim je zasnovala obitelj. No njezine su veze s Ukrajinom tijekom godina života u Hrvatskoj ostale snažne. Otuda dolaze i motivi obitelji Matijević za nesebično pomaganje izbjeglim Ukrajincima.
»Zapravo se tjednima uoči početka agresije govorilo da će doći do rata. Već smo sredinom veljače intenzivno zvali u Ukrajinu, razgovarali s rodbinom, kazavši im da imaju kamo doći ako se što počne događati. Ali ja osobno nisam vjerovala da će doći do rata – rat je za mene nešto posve strano. U Hrvatsku sam došla sredinom devedesetih, kada je rat završen. Kada je počela agresija na Ukrajinu, vidjeli smo da je to zaista pravi rat«, rekla je za Glas Koncila Irina Matijević u svom obiteljskom domu u lipičkoj Ulici bl. Alojzija Stepinca.
»Kada smo donijeli odluku ići do ukrajinske granice, bilo je sve nejasno. Ništa nije bilo još organizirano, nismo znali ni kako će se Hrvatska postaviti prema ratu u Ukrajini. Radili smo sve praktički na svoju ruku«, dodala je. Sve do prije koji mjesec u njihovu je domu bilo nastanjeno trinaest ljudi – četvero iz obitelji Matijević i devetero ukrajinskih majki i njihove djece. Kada su se prilike u nekim dijelovima Ukrajine malčice smirile, oni su se iz Lipika vratili svojim obiteljima u domovini.
A u Lipiku i okolici brzo se pročulo da se ondje nalaze Ukrajinci koji bježe od rata. Mnogi su u dom obitelji Matijević dopremali pomoć – od hrane do raznih drugih materijalnih potrepština, opisala je Irina Matijević. Upitana kakvu budućnost očekuje na istoku Europe, kao Ukrajinka koja praktički tri desetljeća živi u Hrvatskoj, ali je i dalje povezana sa svojom domovinom, odlučno je odgovorila: »Vjerujem da ćemo obraniti svoje granice. Možda sam ja u tom pogledu idealist, ali Ukrajinci su jako strpljiv narod. Kada je sav taj rat započet, više nema povratka. Borit ćemo se do zadnjega – i cijena toga je golema jer svaki dan ljudi su ubijani. Velike će biti posljedice, ali mi Ukrajinci ne borimo se prvi put za svoju državu. Prošla su sovjetska vremena, ne vraćamo se više pod rusku vlast«, odgovorila je odlučno Irina Matijević.
No humanitarni pohod obitelji Matijević na granice Ukrajine tijekom prvih dana rata bio je zapravo uvod u ono što će idućih mjeseci slijediti u lipičkom i pakračkom kraju. Početkom travnja u Lipik i Pakrac došle su nove ukrajinske obitelji. Netko ih je trebao dočekati i zbog nepoznavanja jezika, a uostalom bile su to mahom majke s djecom, uglavnom prvi put u Hrvatskoj i uopće u ovom dijelu Europe. Irina Matijević je, zajedno sa svojom obitelju, tijekom tih dramatičnih dana bila čitave dane na raspolaganju pristiglim obiteljima – osobito glede administrativnih pitanja koja su se morala riješiti tijekom njihovih prvih dana boravka u Hrvatskoj. Da to nisu bile tek sporedne zasluge potvrdila je i Križevačka eparhija koja je Irini Matijević u sklopu nedavne proslave Dana eparhije uručila priznanje za sve napore koje je zajedno sa svojom obitelju i sugrađanima uložila u pomaganje izbjeglim Ukrajincima koji su došli u Lipik i Pakrac.
Pretkorizmeno ozračje sredine veljače ipak je dalo dodatni povod Glasu Koncila da obiđe i nekoliko ukrajinskih obitelji koje su smještene u Lipiku i u obližnjem Pakracu te ih upita koja su njihova nadanja, u vrijeme kada njihova domovina još proživljava svoj povijesni križni put. U dvama gradićima nastanjeno je petnaestak ukrajinskih obitelji. Riječ je uglavnom o majkama s djecom. Mariupolj, Zaporižje, Bahmut – i drugi ukrajinski gradovi o čijim se razaranjima već mjesecima i u Hrvatskoj sluša i svjedoči preko vijesti – mjesta su iz kojih su zbog rata morale pobjeći ukrajinske obitelji smještene u Lipiku i Pakracu. U Lipiku je smješteno 27 izbjeglih Ukrajinaca, a u Pakracu njih 29.
Uz obilje materijalne pomoći koja je u proteklim mjesecima pristizala do ukrajinskih obitelji nije zabilježena ni »nestašica« duhovne pomoći izbjeglima. Ukrajince u Lipiku i Pakracu od prvih su dana obilazili rimokatolički, grkokatolički i pravoslavni svećenici. Obilazio ih je i križevački vladika Milan Stipić. Iako je riječ o obiteljima koje dolaze uglavnom iz tradicije istočnoga kršćanstva, ponajviše iz pravoslavlja, Ukrajinci iz Lipika i Pakraca koji su od ranije bliski vjeri zasad svoje mjesto pronalaze među hrvatskom grkokatoličkom zajednicom.
Primjećuje se u Lipiku i Pakracu da izbjeglim ukrajinskim obiteljima nisu važne određene crkvene podjele – istočni ili zapadni obred, ova ili ona pravoslavna crkva – nego prije svega mogućnost posjeta crkvi i liturgiji u kojima u svojim teškim životnim situacija i neizvjesnostima glede njihove domovine počesto pronalaze jedino utočište. Za mnoge su još uvijek problem za redoviti vjerski život jezične zaprjeke, pa su u tom smislu osobito na raspolaganju oni grkokatolički svećenici koji dobro poznaju ukrajinski jezik i mogu na njemu ispovijedati, propovijedati, komunicirati…
Kada se u razgovoru s ukrajinskim obiteljima otvorila tema povratka u domovinu ili ostanka u Hrvatskoj, pokazalo se da ne postoji jedinstveno mišljenje ni jednostavno rješenje. Obitelj iz Bahmuta, ukrajinskoga gradića u pokrajini Donjeck, koji je tijekom posljednjih tjedana pretrpio velika razaranja, smatra da povratak u njihov grad više nije realna opcija.
»Ondje su nekada bile i tvornice, brojne tvrtke. A sada je tamo rat. Naša je kuća uništena. Mislim da se u Ukrajini stanje ne će smiriti za nekoliko godina, a da se sutra poželimo vratiti, nemamo se na što vratiti. Sve je razoreno«, rekla je jedna ukrajinska majka iz Bahmuta, koja je danas smještena u Pakracu. Iako je pristala govoriti za novine, nije htjela otkriti svoj identitet. Pokazala je i na svom tabletu snimke i fotografije razorenoga središta grada Bahmuta. Prije rata bio je to grad od 70 tisuća stanovnika. Danas je u njemu preostalo možda njih tek nekoliko tisuća. Za one pak koji namjeravaju ostati u Hrvatskoj još ostaju otvorena i neka pitanja iz domene socijalnoga i radnoga prava. Primjerice, kako će se vrjednovati godine provedene u radnom odnosu u Ukrajini? Kako će se vrjednovati njihove potvrde o završenom obrazovanju i koliko će trajati procesi nostrificiranja diploma?
Među Ukrajincima u Lipiku već gotovo godinu dana živi i Olena Žurenkova, koja je u Hrvatsku iz Zaporižja došla s maloljetnim sinom i odraslom kćerju, koja se prije koji mjesec vratila u Ukrajinu. Grad Zaporižje – u kojem se nalazi ostatak njezine obitelji i koji je postao u svijetu poznat zbog ruskoga raketiranja tamošnje nuklearne elektrane – prva je crta obrane od ruskih napadača. To znači da svakidašnjica stanovnika grada, koju je opisala Žurenkova, nije nimalo jednostavna. S obitelju ne uspijeva komunicirati svaki dan jer često je u gradu oštećena infrastruktura za opskrbu električnom energijom. To, jasno, svaku telefonsku ili internetsku komunikaciju može učiniti svojevrsnim luksuzom. Nisu neuobičajeni ni prizori gradskih naselja bez ulične rasvjete. Nadalje, nema svako kućanstvo u Zaporižju grijanje – osobito nakon raketnih napada. A hladnoća se protekle zime u tom dijelu Ukrajine spuštala i do -10 Celzijevih stupnjeva, navela je Žurenkova. »Kada smo došli u Hrvatsku, nismo puno znali o ovoj zemlji, vašoj povijesti, a još manje o vašem jeziku. Bilo nam je važno da je vaša zemlja mirna, da u njoj nema rata. No ljudi su nas već od prvih dana posjećivali i pomagali nam na različite načine, bilo u hrani, bilo u novcu, bilo u drugim potrebama. A već tada nam je i jednostavno pitanje ‘kako ste’ puno značilo. Odmah smo prepoznali da ljudi imaju dobar odnos prema nama«, pojasnila je Žurenkova u svom privremenom lipičkom domu na prilično dobru hrvatskom, iako je isprva htjela govoriti na ukrajinskom. Njezin je suprug kirurg i od prvih je dana rata mobiliziran za potrebe liječenja ranjenika na ukrajinskim bojištima.
Upitana vidi li upravo u pretkorizmenom i korizmenom vremenu poveznice s ratom u Ukrajini, Žurenkova je opisala svoje viđenje »uskrsa« u svojoj domovini: »Uvjereni smo da će se naša domovina obraniti. Možda to ne će biti tako brzo kako se nadamo, možda će i naši životi u prvim godinama nakon rata biti teški… Ali, izgradit ćemo ponovno Ukrajinu. Moral među Ukrajincima danas nije oslabio. On je posebno bio osnažen kada je svima postalo jasno da je Kijiv obranjen. Bez obzira na sva silna raketiranja, shvatili smo da imamo vojsku koja nas može obraniti i da se ne ćemo predati. Uvjerena sam u ukrajinsku pobjedu.«
