»Sjećanje pojedinca povezuje sa zajednicom, postajući zajedničkim spomenom koji ukorjenjuje njegov identitet, a zajednicu ojačava i povezuje«, podsjećaju hrvatski biskupi u svojem nedavnom pastirskom pismu objavljenu ususret jubilejima sveopće Crkve i Crkve u Hrvata u 2025. godini. U simbolu starohrvatske krune, za koju je narodna predaja držala da su je nosili slavni hrvatski kraljevi, počevši od Tomislava, utkala su se u dugim stoljećima života hrvatskoga naroda na vjetrometinama tolika sjećanja koja su ojačavala i povezivala. Kruna koja je pavši s glave posljednjega snažnoga hrvatskoga kralja Zvonimira bila zauvijek izgubljena nastavila je živjeti u kolektivnoj hrvatskoj svijesti i svoju je definitivnu »stilizaciju« dobila u 19. stoljeću, dobu narodnoga preporoda. O Tomislavovoj i Zvonimirovoj kruni, kao i o svemu što je ona značila, počesto se i nije moglo govoriti glasno. A ponekad, poput dramatične 1935. godine, kada je čudotvorni kip bistričke Majke zajedno s nadbiskupom Antunom Bauerom okrunio mladi nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac, Tomislavova je kruna poput svijeće iz Matejeva evanđelja morala biti stavljena na svijećnjak, ne pod stol, da bi zablistala u mraku i »svima u kući« u desetljećima koja su slijedila osvijetlila pute.
Godina 1935. bila je također »superizborna«, nalik netom minuloj 2024. godini, ali i razdoblje kada se, baš kao i danas, diljem Europe i svijeta čuo opasan »zveket« oružja. U svibnju 1935. u Kraljevini Jugoslaviji održani su izbori za narodnu skupštinu. Hrvati koji su živjeli u tadašnjoj »savskoj« i »primorskoj« banovini, administrativnim cjelinama koje su otprilike »pokrivale« hrvatski etnički prostor unutar jugoslavenske države, mahom su glasovali za Hrvatsku seljačku stranku koju je tada predvodio Vladko Maček, a koja je u vrijeme njegova prethodnika Stjepana Radića postala ujedno hrvatski nacionalni pokret. No nakon izbora u svibnju 1935. u beogradskoj je narodnoj skupštini premoćna većina bila pripremljena za prorežimsku Jugoslavensku narodnu stranku, što je Hrvatima dodatno suzilo od ranije sužene putove legitimne političke borbe. S druge strane bilo je to i razdoblje neposredno nakon uspjeloga atentata na kralja Aleksandra u Marseillesu. Biti Hrvat u Jugoslaviji tada je značilo biti »kriv dok se ne dokaže suprotno«. Osim dirigiranih izbora za političko tijelo koje je trebalo biti parlament, nad hrvatskim se narodom u takvim okolnostima nadvijala sve mračnija diktatura. Velikosrbizam je bio u punom zamahu. A u redovima Katoličke Crkve u takvim je napetim okolnostima osmišljen vrlo rječit protuodgovor.
Tomislavova kruna dana je Kraljici Hrvata
Do ondašnjega zagrebačkoga nadbiskupa Antuna Bauera i njegove desne ruke mladoga nadbiskupa koadjutora Alojzija Stepinca došli su podatci o svim silnim razmjerima režimske represije, osobito nad seljaštvom. Župnici iz raznih krajeva slali su prema Zagrebu svoja saznanja. Izvješće je u formi nadbiskupova prosvjeda došlo i do kneza Pavla Karađorđevića, de facto vladara u vremenu jugoslavenskoga interregnuma nakon ubojstva kralja. No znajući da se režim na takav apel ne će previše obazirati, u redovima Katoličke Crkve pripremljena je posebna »akcija«. Cilj je bio u tom ozračju u kojem su zapriječeni putovi legitimne političke borbe starohrvatsku krunu – »repliku« krune koja je nekada stajala na glavi kraljeva Tomislava i Zvonimira, koja je simbolizirala vjekovni hrvatski nacionalni ponos, ideju nacionalne samosvojnosti – nekako povezati s Onom koja se u patničkoj hrvatskoj povijesti proslavila kao istinska Kraljica Hrvata, Majkom Božjom. I tako su u sklopu zavjetnoga hodočašća vjernika grada Zagreba na Mariju Bistricu u srpnju 1935. na glavi čudotvornoga bistričkoga kipa »crne Madone«, kao i na glavi Djeteta Isusa, zablistale dvije starohrvatske krune, po svojoj stilizaciji identične kruni na glavi hrvatskoga vladara na reljefu slavne splitske krstionice koji prikazuje lik hrvatskoga vladara. Poruka je bila jasna – neka hrvatsku krunu pričuva Nebeska Kraljica, sve do dana kada hrvatski narod ponovno bude gospodar i svoj na svome.
Tomislavova i Zvonimirova kruna na glavama bistričke Majke i Djeteta Isusa nadživjela je karađorđevićevsku Jugoslaviju. Osobito je ona zaživjela u još jednom dramatičnom razdoblju, dobu »hrvatske šutnje« sedamdesetih i osamdesetih, kada je Katolička Crkva nakon »sječe« hrvatskoga proljeća pokrenula novu »akciju« duhovne obnove i očuvanja nacionalnoga identiteta, projekt Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Bistrička je Gospa sa starohrvatskom krunom u tim godinama »prodrla« u crkve i domove gotovo svih hrvatskih katoličkih obitelji. Starohrvatska kruna nadživjela je i komunističku Jugoslaviju. Ona je ures bistričkoj Gospi i danas, devet desetljeća nakon Bauerove i Stepinčeve krunidbe.
»Kultura sjećanja« može nadjačati i historiografska istraživanja
Starohrvatska kruna danas je osim na Mariji Bistrici prisutna na brojnim istaknutim mjestima. Nosi je i kralj Tomislav kipara Roberta Frangeša Mihanovića nasuprot Glavnoga kolodvora u Zagrebu, ali i kip Trojedne Kraljevine Hrvatske Rudolfa Valdeca na vrhu zgrade Etnografskoga muzeja, koja se nalazi nekoliko minuta hoda od Trga kralja Tomislava. U vrijeme Domovinskoga rata u svoje su grbove simbol drevne krune hrvatskih srednjovjekovnih kraljeva »integrirale« i brojne postrojbe Hrvatske vojske. Kruna se pojavljuje i na grbovima brojnih hrvatskih gradova i mjesta (Knina, Biograda, Vrane i Tomislavgrada…) te županija (Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske…). Sve navedeno, uz dvije bistričke »epizode« iz dviju jugoslavenskih država, potvrđuje važno načelo da »kultura sjećanja« počesto može nadjačati i rezultate historiografskih istraživanja.
Formalni čin krunidbe nije bio presudan
Kralja Tomislava određeni medijski krugovi, a povremeno čak i poneke »struje« hrvatske historiografije, s vremena na vrijeme nastoje dezavuirati. U govoru o »demitologizaciji« oni – uz bombastične naslove i »opremu« članaka, na kojima uglavnom zastaje i većina današnje »internetske publike« – osporavaju Tomislava kao kralja jer ne postoje čvrsti dokazi, dokumenti i izvještaji o događaju njegove krunidbe. Takvi »dokazi« doista ne postoje, no oni i nisu potrebni budući da u vrijeme Tomislava, pa i Zvonimira, i nije bio potreban formalni čin krunidbe – u katedrali od sveopćega značaja za narod, uz najvažniju figuru krajevne Crkve kao krunitelja te uz primanje uobičajenih simbola kraljevske vlasti (krune, vladarske jabuke, žezla…) – da bi se netko mogao smatrati kraljem. To čini i rasprave o »nepostojećoj Tomislavovoj krunidbi« na Duvanjskom polju besmislenima. Vladareva umješnost u vladanju i njegove izvojevane pobjede – vojne i političke – počesto su u srednjem vijeku bile presudan faktor da neki vladar dobije »pravo« da se u službenoj korespondenciji titulira kao rex, kralj. Tek se u kasnijoj formi kao »uvjet« javlja pompozna ceremonija krunidbe, od kojih se slična dogodila i u »našim danima«, krunidba Charlesa III. za kralja Ujedinjenoga Kraljevstva.
Simbolika krunu čini »nacionalnom relikvijom«
Osim Britanaca, brojni se europski narodi diče krunama koje su nosili njihovi slavni vladari u prošlosti i izlažu ih na istaknutim mjestima. One svakako jesu svjedoci dugoga povijesnoga hoda određenoga naroda i njegove »izabranosti«. No ono što krunu čini »nacionalnom relikvijom« jest upravo njezina simbolika, a ne sjaj njezina dragoga kamenja i zlata. A ta simbolika – što u hrvatskoj povijesti i sadašnjosti jako dobro potvrđuje i Tomislavova kruna – može u kolektivnoj svijesti pojedinoga naroda »uskrsnuti« i postati simbol koji zajednicu pred turobnim povijesnim epizodama ojačava i povezuje.
Je li Tomislav »zavladao« i u Americi?
