»Svi smo mi u našoj skupini zapanjeni velikim razlikama konkretnih situacija mladih ljudi u mnogim zemljama iz kojih su izvještavali biskupi i mladi na Sinodi. Nadasve osjećamo da se europski kontekst povlači u pozadinu u korist svjetske, pluralne perspektive. Istodobno smo ustanovili da se neke teme i problemi ipak vrlo često susreću na različitim mjestima: izazov spolnosti, tematika zloporaba, poteškoća u prenošenju vjere, digitalizacija, pitanje privlačne liturgije i propovijedi, bijeg i migracija, želja mladih da u slobodi te istodobno na autentičan način budu praćeni, pitanje aktivnoga sudjelovanja mladih, pitanje pravednosti za žene u Crkvi i drugo.« Tako je, vjerojatno najbolje od svih, izvještaj o dotadašnjem radu Petnaestoga redovitoga općega zasjedanja Biskupske sinode, na temu »Mladi, vjera i razlučivanje poziva«, sažeo njemački »manji krug«.
Naime, sa stajališta (što objektivnijega) izvještavanja o Sinodi, na toj se kongregaciji (sjednici) dogodilo nešto dragocjeno: svoje je izvještaje, nakon prvoga tematskoga kruga (koji se usredotočio na »viđenje«, »promatranje« stvarnoga stanja mladih) u utorak 9. listopada iznijelo 14 takozvanih »manjih krugova«, »circuli minores«. »Manji krugovi« sastavljeni su na jezičnoj bazi i njihova izviješća prenosi Tiskovni ured Svete Stolice. Istina, svaka dva dana spomenuti ured organizira kraći informativni susret s novinarima u kojem obično sudjeluju dva sinodska otca te jedan »slušač« ili »perit«. Također, svaki je sudionik slobodan iznijeti u javnost ono o čemu je on govorio, ali ne i ono što su govorili drugi sudionici sinode, tako da je teško steći uvid u cjelinu. Izvještaji »manjih krugova« popunjavaju tu prazninu.
Nema sumnje – o tome se slažu svi sudionici koji su se očitovali – da se na ovoj Sinodi »sluša«, opipava stvarno bilo mladih, ali i raspravlja. Prepoznatljiva je, primjerice, rasprava sudionika s Radnim dokumentom, njihovo žaljenje što ovaj ili onaj vid već u tom polazištu nije prepoznat. Nadalje, po završetku drugoga tjedna sinodskoga rada nema na vidiku teme koja bi podijelila sinodske otce i zaokupila pozornost do te mjere da bi sve drugo riskiralo pasti u drugi plan.
Baš je na Sinodi o mladima došlo do izražaja povjerenje kao temeljna pretpostavka. No skandali sa spolnim zloporabama maloljetnika uzdrmali su, s druge strane, upravo povjerenje. Teško da ima ijedan izvještaj o radu manjih krugova a da ta tema nije spomenuta.
Evo kako je i u kojem kontekstu o tom pitanju pristupila jedna od skupina engleskoga govornoga područja. Ta skupina na neki način implicitno upozorava Radni dokument da stvarno slušanje, prava komunikacija, podrazumijeva i ponudu visokih ideala za koje se Crkva zauzima. »Bilo je napomenuto (u raspravama u tom krugu) da bi dimenzija vjere, kristološka perspektiva, morala biti snažnija, da bude jasno da mi o konkretnim stvarnostima mladih promišljamo iz srca i u svjetlu vjere – baš kao što je Isus s ljubavlju gledao na življeno iskustvo bogatoga mladića i kao što je susreo dvojicu učenika na putu u Emaus«, kaže se u izvještaju engleske skupine A (moderator kardinal Oswald Gracias, relator nadbiskup Eamon Martin).
Na toj se valnoj duljini kaže da je u skupini »ponuđen način da se preoblikuju neki paragrafi kako bi odražavali važnost ljudske osobe i ljudskoga tijela« kad je riječ o spolnosti. »Zapazili smo da proglašavanje čistoće kao nečega što je za mlade ljude dohvatljivo i dobro nedostaje u dokumentu«, kaže se. »Naša skupina vjeruje«, kaže se u nastavku, »da je Crkva pozvana odgovoriti na želju mnogih mladih da imaju stabilne referentne točke, sidrišta ili postojane stijene kako bi im se pomoglo snalaziti se ne putu kroz često proturječne poruke kojima su bombardirani iz svih smjerova. Iz bogatstava svojega nauka, uključujući i ‘riznicu’ socijalnoga nauka, Crkva im može ponuditi razloge za život i nadu. Ona to čini izbjegavajući moralistički ili polemički pristup: ne kao da bismo imali unaprijed spremne odgovore, nego prateći mlade ljude u ozračju radosti i pustolovine otkrivanja.«
Podsjeća se na svjedočanstvo mlade američke »slušačice« koja je pozvala sinodske otce da se prisjete vlastite mladosti. »Za mnoge je od nas radosno svjedočanstvo ugledna i pouzdana svećenika u mladosti pomoglo da se nadahne naš poziv«, kaže se u izvještaju otaca iz prvoga engleskoga »manjega kruga«, koji nipošto nije jedini tematizirao potrebu mladih da ih se prati. No iz toga kruga nisu mogli a da ne zatraže, i na Sinodi, ozbiljno suočavanje s pitanjem zloporaba. Sljedeće riječi jednako su dramatične koliko i jasne: »Ako se mladi i njihove obitelji pitaju može li se vjerovati našemu svećeniku ili biskupu, ako se sami svećenici boje služiti među mladima, kako onda naša Sinoda može izići s porukom mladima da su nam njihova vjera i njihovo razlučivanje poziva važni? Kao što nas je podsjetio član naše skupine: ‘Povjerenje dolazi sporo, pješice, a odlazi na konju! Povjerenje valja ponovno izgraditi, sa svakom osobom pojedinačno.’ No ima li drugačijega načina na koji bi se na sve to gledalo? Što ako sada, zbog svoje slabosti, tražimo Božje milosrđe te želimo pronaći nove načine odnosa s mladima, kao puno poniznija Crkva, suočavajući se s tom stvarnošću?«
Najzapaženiji prijedlog iznijela je engleska skupina B (moderator kardinal Blase Joseph Cupich, relator biskup Mark Stuart Edwards): da se Sinoda porukom obrati izravno i mladima. »Ta bi poruka trebala biti nadahnjujuća i misijskoga značaja. Trebala bi se zasnivati na Pismu i započeti s Kristom. Predlažemo jednostavnu, izravnu i poštenu poruku koja bi sadržavala elemente poput: – Došli smo slušati vas; – Žao nam je zbog naših pogrješaka; – Volimo vas i vjerujemo u vas; – Želimo s vama hodati u nadi. Preporučili smo da se dva sinodska otca, s dvoje slušača (koje bi izabrali sami slušači), zamole da pripreme tekst«, stoji u izvještaju.
Engleski krug B nešto je drugačije formulirao bliskost s mladima. Tako se zauzeo da se prepoznaju i istaknu brojni elementi u životu mladih koji su već dobri. Posebno je – i to je jedno od često spominjanih mjesta – istaknuo ulogu obitelji u životu mladih ljudi. Taj je krug, imajući očito pred očima poglavito mladoga čovjeka Zapada, upitao pristupa li se u Crkvi, i kako se pristupa, onim mladim ljudima koji ne dolaze iz obitelji koja odgovara kršćanskomu idealu. Jednako tako biskupi iz engleskoga kruga B pozivaju na propitivanje odnosa prema mladima koji se udaljavaju od Crkve.
Zanimljiv pristup prikazu svojega rada imao je engleski krug C (moderator kardinal Joseph Coutts, a relator Thomas Dowd). Počeo je upravo od ključne uloge obitelji u odgoju mladih, od visoke stope obitelji s jednim roditeljem, o tome da mnogi mladi nemaju razvijenu sliku otčinstva i majčinstva, uz pitanje: »Je li to u dokumentu?« »Mladi se slažu glede središnje uloge obitelji, no potrebno nam je selo da bismo podizali djecu«, kaže se. To »selo« očito treba biti crkvena zajednica. »Ako uzmognemo stvoriti zajednice koje podupiru obitelji, tada obitelji mogu bolje stvarati dobar život za svoju djecu. Crkva treba biti obitelj. U razvijenim zemljama imamo tendenciju da izgrađujemo Crkvu samo na misi jedan sat tjedno«, kaže se.
Navodi se iskustvo Ukrajine, u kojoj mnogi mladi roditelji, posebno otčevi, moraju u inozemstvo kako bi zaradili, a djeca ostaju »društvena siročad« (imaju novca, ali nemaju odgoja). Srećom, zahvaljujući teškim komunističkim vremenima, Crkva nije gradila zgrade, ali je gradila zajednicu. »Sada su katolici privlačni jer postoji zajednica«, kaže se. I zaključuje se elementom koji se smatra ključnim za privlačenje mladih ljudi: »Naše zajednice moraju biti zajednice koje dijele. Pa i materijalna dobra, kao u Djelima apostolskim. Male bazične zajednice prigoda su za to uzajamno dijeljenje materijalnih i duhovnih briga. Postoji mnoštvo inicijativa koje stvaraju malene skupine, poput Neokatekumenskoga puta. Mnogo toga imamo naučiti od imigrantskih zajednica (rekao je to biskup iz SAD-a). Obitelji su osjetile potrebu da se okupe i jedna drugu podržavaju, no ponekad su zbog toga odbacivane«, kaže se.
U mnogočemu osebujna engleska skupina C – izvještaj na mahove izgleda kao niz nabacanih komentara – iznijela je dragocjena promišljanja. Jedno od njih glasi: potrebno je spojiti mlade i stare; često problem sa starima nemaju mladi, jer su stariji dobri »slušači«, nego osobe u odbi od 40 do 60 godina. Jedan je azijski biskup rekao nešto što zapadnjacima zvuči poput bajke: nikada nije vidio starački dom jer su starci »posvojeni« u obiteljima. »U Europi nema nikoga tko bi izgradio most između starih i mladih. Čini se da je svatko izdvojen za sebe«, glasi jedna od lakonskih dijagnoza. Ništa manje britka nije općenita kritika na račun katoličkih škola: u previše su slučajeva dostupne samo elitama. Pentekostalne (slobodne) crkvene zajednice to bolje čine – premda im je dobra namjera prema sinodskim otcima kadgod upitna.
Kad je riječ o temama o kojima se raspravljalo u engleskom krugu D (moderator kardinal Daniel DiNardo, relator biskup Robert Emmet Barron), pozornost privlače sljedeće riječi iz izvještaja: »Tekst Radnoga dokumenta na mnogim je mjestima odveć zapadnjački usredotočen i intoniran. Preciznije, previđa stanje mladih u dijelovima svijeta u kojima kršćani trpe aktivni progon te se, podosta doslovno, bore za život. Isto tako ne vodi dovoljno računa o borbama onih u mnogim zemljama trećega svijeta kojima je gospodarska i medicinska pomoć bogatijih zemalja često vezana uz pristajanje na zapadne moralne vrijednosti glede spolnosti i braka. Ta ideološka kolonizacija, kako je to ispravno nazvao papa Franjo, posebno šteti mladim ljudima. Stoga istodobna propaganda koja uči ljude da budu nezadovoljni dobrima koja imaju snažno pridonosi kulturi odbacivanja koju toliko razotkriva papa Franjo. Ta je dinamika posebno razorna u siromašnijim zemljama.«
Slična logika raspoznaje se kad je riječ o pitanju migranata, koje je posebno apostrofirala jedna francuska govorna skupina, a i ranije je u više navrata i pod različitim vidovima dolazilo do izražaja u medijskim istupima pojedinih sudionika Sinode. Naime dok je odlazak mladih ljudi iz ugroženih zemalja kako bi se uz silne rizike dokopali Europe, SAD-a ili Australije u tim zemljama izazov kršćanskoj savjesti (kako ih prepustiti samima sebi, na milost i nemilost sve nesklonijim društvima i politikama?), biskupi u matičnim zemljama u istom tom odlasku najvitalnijih snaga vide osiromašenje i polaganje temelja za novu, još goru kolonizaciju. U dijalogu između dviju perspektiva nazire se sljedeće rješenje: priznati svakomu naravno pravo na traženje boljih životnih uvjeta, ali na dugi rok tražiti rješenje u mentalitetu ostanka, tj. u pružanju pomoći matičnim zemljama da se afirmiraju. Dolazak imigranata u Europu nameće potrebu za jačanjem duha međureligijskoga dijaloga i razumijevanja među mladima.
