Problematici starenja često se prilazi jednostrano, bez sagledavanja svih oblika ugrožavanja dostojanstva starenja i starosti. Među tim jednostranostima najuočljivije su dvije koje se očituju kao isključivo humanistički ili kao isključivo ekonomistički pristup. Humanistički pristup zahtijeva šira i sigurnija socijalna prava koja jamče socijalnu sigurnost u obliku mirovine na temelju rada, primjerenu zdravstvenu zaštitu, socijalnu skrb za siromašne bez mirovine ili one s mirovinama nižim od potrebnoga socijalnoga minimuma i slična druga prava.
U taj humani pristup starosti ubraja se i mogućnost smještaja u staračke domove ili udomljenja kod druge obitelji. Sredstva za osiguranje humanističkoga pristupa osiguravaju se plaćanjem doprinosa u određenom razdoblju za vrijeme radne aktivnosti ili iz naplate poreza. Dakle, postoje dva osnovna načina financiranja socijalne sigurnosti u starosti, koji mogu biti posebni svaki za sebe ili u međusobnoj kombinaciji.
Danas se u Hrvatskoj socijalna sigurnost u starosti osigurava kombinacijom doprinosa i izdvajanja iz proračuna koji se puni porezima. Takvim se načinom ostvaruje načelo solidarnosti svih zaposlenika i osiguranika i obveznika plaćanja poreza, prema kojem tijekom života i rada trebaju plaćati svi, a prava koriste oni kojima je to potrebno kada dožive određenu starost ili invalidnost ili se nađu u određenom socijalnom položaju koji zahtijeva pojačanu skrb društva.
Za razliku od toga humanoga, ekonomistički pristup starenju gleda na starenje kao teret gospodarstvu, posebice kada se zbog starenja pučanstva povećava broj korisnika određenih prava u odnosu na broj zaposlenika i obveznika plaćanja poreza. Interes kapitala pod naletom stjecanja profita bez obzira na socijalne posljedice sve više ugrožava humanistički pristup starenju. Ideolozima liberalnoga kapitalizma smeta humanistički pristup. Najglasniji su u tome pojedini ekonomisti kada nastupaju s pozicija svojih funkcija, odnosno s pozicija pojedinih interesnih skupina.
Tako je svojedobno jedan poznati ekonomist u funkciji tajnika Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj (Foreign Investors Council – FIC), svojedobno državni tajnik i član nadzornih odbora Ine, Hrvatskih željeznica, Croatia osiguranja, Brodotrogira, Končar električne industrije i drugih, javno izjavljivao i prigodno predlagao oduzimanje prava glasa starijim osobama. Odmah je bila prepoznata pozadina takvoga govorenja. Doživio je oštru kritiku iz političkih stranaka umirovljenika, pa i nekih političara, a i u ovoj rubrici pojavila se kritika. Prisiljen je bio ispričati se i javno opravdavati »da nije tako mislio«, odnosno da je pogrješno shvaćen.
Nažalost, danas slični prijedlozi dolaze s daleko opasnijih pozicija, i to iz usta zastupnika u Hrvatskom saboru Ivana Pernara, suosnivača političke stranke Živi zid. Takav pristup mogao bi se smatrati i posebnim, trećim dosad neviđenim političkim pristupom starosti. Naime, »uvaženi« zastupnik tvrdi da svi stariji od 65 godina nemaju razvijeno kritičko mišljenje i da su zbog toga nedostatka izloženi opasnosti medijske manipulacije. Dakle, neizravno se zalaže za oduzimanje prava glasa ljudima starije dobi. Nadalje smatra da je umirovljenik od 90 godina već jednom nogom u grobu pa se čudi da i takvi imaju pravo glasa.
Takva diskriminacija i presumiranje na slaboumnost i neodgovornost starijih osoba za svaku je osudu i to bi trebalo imati štetne posljedice za svakoga takvoga političara… Njegova politička stranka morala bi se javno ograditi od takvih izjava jer to najviše šteti njoj samoj. To nije samo aludiranje na manju vrijednost starosti, nego je to očigledna dobna diskriminacija, nedopustiva iz usta jednoga zastupnika. To je daleko opasnije od razmišljanja prethodno spomenutoga ekonomista jer zastupnik u Hrvatskom saboru ima odlučujuću ulogu u predlaganju i izglasavanju zakonskih propisa. Dakle, kada bi Pernar, umjesto oporbi, pripadao vladajućoj većini, moglo bi se očekivati i zakonski prijedlog o ukidanju prava glasa starijim ljudima iznad određene dobi. Zato predsjednik HSU-a s pravom postavlja pitanje: »Ako starijim osobama oduzmemo pravo glasa, što je sljedeći korak? Ukidanje prava na mirovinu ili prava na život?«
Vrijedi podsjetiti da zastupnički imunitet ne dopušta prekoračenje granica osnovnoga ljudskoga morala i etike. Postoje granice koje se ne smiju prelaziti, kao i područja ljudskih stanja s kojima se ne smije zbijati šale. Zato valja upozoriti da takva razmišljanja jednoga političara nose sa sobom daljnje nepredvidljive opasnosti. To ne može biti, niti smije biti, stil jednoga političara, niti se to može opravdavati starom latinskom poslovicom »Homo est stilus« – čovjek je stil, kako sugerira kao opravdanje predsjednik njegove stranke i saborski zastupnik Ivan Vilibor Sinčić.
Kada bi se u takvom stilu i s takvim »političkim talentima« nudilo građanima »istinu«, Hrvatska bi brzo izgubila budućnost. Političari i političke stranke trebaju imati na umu da jedna jedina izjava često jako otkriva prikrivene namjere te može imati presudan utjecaj na opredjeljenje birača, više nego ukupan politički program, mukotrpno stvaran i nuđen biračkomu tijelu. Povijest izbora puna je primjera kada se zbog jedne izjave izgubila već dobivena prednost.
Kao zaključno valja podsjetiti na ovogodišnju poruku Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj uz Dan života, koja je usmjerena upravo prema potrebi zaštite i vrjednovanju dostojanstva starijih osoba u društvu, koje je danas ugroženo mnogim hrvatskim građanima zbog gospodarskih i drugih nedostatka, a i s obzirom na nepovoljna demografska kretanja.
