S distance od jedanaest stoljeća lako bi bilo pretpostaviti da su i teme Splitskoga crkvenoga sabora stoljećima udaljene od stvarnosti suvremenoga vjernika. Da ta pretpostavka unatoč svojoj lakoći nije nimalo istinita, pokazuje pretposljednji članak saborskih zaključaka iz 925.: »Vlastite žene neka se ubuduće ne otpuštaju nego jedino zbog preljuba.« Taj članak – istovjetan Kristovu nalogu iz Evanđelja po Mateju – otvara pitanja koja patina prošlosti nikada i nije stigla pokriti. Je li ženidba uistinu nerazrješiva ili je Crkva samo neopravdano nepopustljiva? Što se iz »rastavne« statistike iščitava o vjeri u našem društvu? Kako pristupiti rastavljenima, a kako ponovno civilno vjenčanima? Odgovore nam je ponudio sudski vikar na Interdijecezanskom ženidbenom sudu prvoga stupnja u Rijeci Emil Svažić.
Što znači »osim zbog bludništva«?
Prvo se od svih pitanja nameće zašto su saborski oci uopće raspravljali o nerazrješivosti ženidbe 10 stoljeća nakon Kristovih riječi farizejima: »Tko otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – pa se oženi drugom, čini preljub.« Je li razlog možda bio dometak koji i danas zbunjuje: »osim zbog bludništva«? »Ako bismo to shvatili kao iznimku s obzirom na nerazrješivost ženidbe, upali bismo u protuslovlje s Isusovim inzistiranjem na nerazrješivosti, posebno kada kaže: ‘Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja’«, primjećuje mons. Svažić.
»Ipak, pravoslavci i protestanti smatraju kako Isusov izraz ‘osim zbog bludništva’ treba tumačiti u smislu prave iznimke. Stoga je mužu dopušteno otpustiti ženu zbog preljuba (grč. porneia) i sklopiti novu ženidbu.« Međutim, biblijski teolog Joseph Bonsirven u 20. je stoljeću donio rješenje koje neki autori smatraju konačnim, ističe sugovornik. »Prema njegovu mišljenju ‘porneia’ ne znači preljub, nego nevaljanu ili lažnu ženidbu prema židovskom zakonu. Radi se, naime, o slučajevima rodoskvrnuća, o kojima govori Levitski zakonik. Stoga je ovdje zapravo riječ o nevaljanim ženidbama, a ne o iznimkama u pogledu nerazrješivosti ženidbe.«
Povijest nerazrješivosti
Razlike u tumačenju toga biblijskoga teksta ogledaju se i u sakramentalnoj praksi. »Istočne Crkve već su od početka kršćanstva većinom prakticirale razrješenje ženidbe zbog preljuba, a od 4. stoljeća nadalje to je u njih postala uobičajena praksa. Od 9. stoljeća prihvaćaju rastavu i zbog drugih razloga. Latinske ili zapadne Crkve prije 12. stoljeća uglavnom nisu dopuštale rastavu zbog preljuba, ali je ipak znalo biti nekih posebnih slučajeva razrješenja ženidbe.« Među njih se ubrajaju preljub, incestuozni preljub, pokušaj ubojstva muža od strane žene, ukorijenjene krađe i bludništva od strane muža, zatočeništvo, guba ili bolest koja priječi bračni čin, napuštanje vjere i krivovjerje, navodi sugovornik.
Navedene iznimke bacaju novo svjetlo i na zaključke crkvenoga sabora u Splitu. »Ako je Splitski sabor dopustio otpuštanje vlastite žene jedino zbog preljuba, znači da je za naše krajeve u toj materiji vrijedilo strože pravilo. Kako je to u praksi izgledalo, trebalo bi dodatno istražiti«, primjećuje mons. Svažić. »No počevši od 12. stoljeća, a posebice zahvaljujući papi Inocentu III., nauk Katoličke Crkve o nerazrješivosti ženidbe postaje stabilan. Spomenuti je papa kao izvrsni pravnik uspio pomiriti učenja Pariške i Bolonjske pravne škole o tome kada nastaje ženidba, rekavši kako privolom stranaka ženidba nastaje u svoj svojoj punini, sa svim svojim učincima, pa i nerazrješivošću, a prvi bračni čin u sakramentalnoj ženidbi (između dviju krštenih stranaka) čini tu nerazrješivost apsolutnom«, objašnjava sugovornik.
Krutost ili razboritost?
Zašto Crkva do te mjere inzistira na nerazrješivosti? »Osim što smatra da je to volja samoga Stvoritelja, ona ističe i neke blagodati koje donosi nerazrješivost ženidbe. Tako papa Pio XI. u enciklici ‘Casti connubi’ iz 1930. navodi da te blagodati uživaju supruzi, djeca i ljudsko društvo.«
Osim djece, kojoj je jedino u nerazrješivoj zajednici zajamčeno rađanje i odgoj, nerazrješivost je i u interesu društva, koje će biti time zdravije što je zdravija njegova temeljna zajednica, nastavlja sugovornik. No što kada zajednički život ne ugrožava samo zdravlje, nego i život supružnika – primjerice kod obiteljskoga nasilja?
»Crkva u svojem postupovnom pravu pruža mogućnost rastave uz trajanje ženidbene veze ili pak proglašenja ništavnosti ženidbe. Potonje se može riješiti na temelju kan. 1095, 3°, i to zbog nemogućnosti prihvaćanja bitnih ženidbenih obveza – konkretno, dobra supruga – zbog razloga psihičke naravi. Ako se ne može dokazati prisutnost nekoga psihičkoga poremećaja u času sklapanja ženidbe, može se pokušati s kan. 1101, § 2, zbog isključenja dobra supruga pozitivnim činom volje, također u času davanja privole.«
Najčešći razlozi za proglašenje ništavnosti
Za katoličke supružnike postoji, dakle, mogućnost »rastave od stola i postelje«, a razloge proglašenja ništavnosti ženidbe pojašnjavaju najčešći slučajevi Interdijecezanskoga suda. »Najčešće su ženidbe nevaljane zbog nevaljane ženidbene privole. A od takvih slučajeva na našem Sudu najčešći su opet oni gdje se ženidba proglašava nevaljanom zbog nesposobnosti stranke za sklapanje ženidbe poradi neke psihičke smetnje (kan. 1095): od psihoafektivne nezrelosti preko raznih ovisnosti pa do težih psihičkih poremećaja. Vrlo često imamo i slučajeve simulacije ili himbe, bilo ženidbe u cjelini, bilo samo nekoga od ženidbenih elemenata, poput dobra supruga, dobra potomstva, dobra vjernosti, dobra nerazrješivosti ili same sakramentalnosti ženidbe (kan. 1101, § 2).«
Svaka je ženidba valjana dok se ne dokaže protivno
Navedeni razlozi prizivaju pitanje: ako gotovo trećina zaručnika u Zagrebačkoj nadbiskupiji ne smatra brak nerazrješivom zajednicom muža i žene – kako je pokazalo nedavno istraživanje – znači li to da je gotovo trećina hrvatskih ženidaba ništavna? »Ako netko smatra da brak nije nerazrješiva zajednica muža i žene, to još ne znači da je njegova ili njezina ženidba i ništavna. Ponajprije zato što je svaka ženidba valjana dok se ne dokaže protivno. A da bi se dokazala ništavnost ženidbe iz spomenutoga razloga, treba sudski dokazati da je osoba u trenutku sklapanja ženidbe iz svoje privole pozitivnim činom volje isključila bitno svojstvo ženidbe – nerazrješivost.«
Što znači to isključenje pozitivnim činom volje? »To ponajprije znači da osoba nije ostala samo na pogrješnom stajalištu prema nerazrješivosti, nego da je od početka svoje ženidbe živjela tako da si u svakom trenutku bračnoga života dopušta prekinuti bračnu vezu iz bilo kojega razloga. Kod takvih se osoba najčešće ulazi u brak sa stajalištem: ‘Živjet ćemo zajedno ako i dok bude sve u redu. Ako li ne, rastat ćemo se.’« Takve osobe ne ulažu gotovo nikakav napor za očuvanje svoje bračne veze te se relativno brzo i lako rastaju, dodaje sugovornik.
Rastavljeni i ponovno vjenčani nisu puka statistika
Na taj trend upozoravaju i statistički podatci. Na svaki peti sklopljeni brak u Hrvatskoj jedan se razvrgne, pri čemu je broj vjenčanja kod matičara i u crkvi podjednak, što znači da neizbježno raste broj rastavljenih, a onda i ponovno vjenčanih vjernika. Mons. Svažić ističe da njihova situacija nije jednaka: oni koji nakon rastave nisu u nekoj drugoj vezi ili civilnom braku uživaju sva vjernička prava, a kod onih koji žive s novim partnerom valja preispitati ima li temelja za pokretanje postupka za proglašenje ništavnosti ženidbe. No njihove situacije nisu razlog da se promatraju kao puka statistika. »Prema jednima i drugima Crkva treba pristupiti s majčinskom brigom i razumijevanjem«, zaključuje sugovornik.
Poništenje, rastava ili nešto treće?
