Nakon šest godina uspješne projekcije svetaca i blaženika uoči svetkovine Svih svetih 11. listopada ove godine udruzi »Kristov stol«, europskoj misijskoj inicijativi iz Zagreba, drugu godinu zaredom stiglo je rješenje kojim se njihov zahtjev za projekciju odbija. U obrazloženju takve odluke Gradski ured za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo i komunalne poslove naveo je da »gradonačelnik na prijedlog Povjerenstva nije odobrio zahtjev, budući da je Grad Zagreb već predvidio obilježavanje značajnih vjerskih blagdana: Uskrsa, Svih svetih i Božića, prigodnim projekcijama na fontanama u Ulici hrvatske bratske zajednice, u vlastitoj organizaciji«. U daljnjem tekstu obrazloženja stoji da »gradonačelnik može odbiti zahtjev koji nije od interesa za Grad Zagreb«. Prošle godine zahtjev je također odbijen uz obrazloženje da je broj projekcija ograničen na 50 godišnje te se ne mogu prihvatiti svi zahtjevi i da je unaprijed najavljen i odobren zahtjev Veleposlanstva Alžira za projekciju 1. studenoga 2022. povodom Alžirskoga nacionalnoga dana.
»Da bi se ipak obilježio Dan svih svetih i Dušni dan«, stajalo je tada u obrazloženju, »grad je predvidio prigodnu projekciju 31. listopada 2022., u vlastitoj organizaciji.« Ta je projekcija doista prikazana – motiv vjenčića s upaljenom svijećom. Odgovor o neodobravanju zahtjeva stigao je prošle godine 29. listopada, dva dana prije predviđene projekcije udruge »Kristov stol«, tako da udruga nije mogla organizirati projekciju na drugoj lokaciji u tako kratku vremenu, na što ju se u dopisu nadležnoga gradskoga ureda uputilo.
Iz Glasa Koncila uputili smo Gradu Zagrebu nekoliko pitanja: koji su razlozi odbijanja zahtjeva udruge »Kristov stol«, kosi li se projekcija svetaca i blaženika na fontanama s interesom grada i čime, koliko je udruga i pojedinaca tijekom posljednjih dviju godina uputilo zahtjev za projekciju na fontane a da je on odbijen, tko odlučuje o sadržaju projekcija na fontanama povodom vjerskih blagdana – gradonačelnik, pročelnik ureda za prostorno uređenje ili netko treći, namjerava li Grad ove godine nekako obilježiti svetkovinu Svih svetih i Dušni dan.
Sva su ta pitanja ignorirana te je stigao odgovor u jednoj rečenici: »Grad Zagreb značajne vjerske blagdane kao što su Božić, Uskrs i Svi sveti obilježava vlastitim prigodnim projekcijama, te su navedeni termini unaprijed rezervirani i nisu na raspolaganju za druge projekcije.«
Nije pritom jasno gdje je navedeno propisano i od kada vrijedi. Udruga je šest godina zaredom u suradnji s Gradom uoči Svih svetih organizirala profesionalno osmišljenu projekciju na kojoj su se mogli vidjeti bl. Ozana Kotorska, bl. Augustin Kažotić, sv. Marko Križevčanin, sv. Leopold Bogdan Mandić, bl. Miroslav Bulešić i ostali hrvatski svetci i blaženici, kao i neki nehrvatski, primjerice sv. Majka Terezija koja je, usput rečeno, počasnom građankom grada Zagreba proglašena još 1990. Nameće se zaključak da je riječ o namjernom micanju likova svetaca iz javnoga prostora, pri čemu aktualna gradska vlast iz ideoloških pobuda ignorira vjerski i kulturni identitet većine zagrebačkih građana.
Opisani slučaj nije tek primjer netransparentnosti upravljanja, nego pokušaja da se »spiralom šutnje« značenje svetaca ukloni iz svijesti građana. Sekularnost – odvojenost uprava države i Crkve – pretvara se u ideološki sekularizam kada postaje izlikom za micanje svega što ima religijsko-vjerske konotacije iz javnosti. Sve što »miriše na tamjan« prema takvim je sekularistima nepoželjno u javnosti jer ne pogoduje ateističkomu narativu koji žele ustoličiti. Kada takav sekularizam postane kulturna strategija određene političke vlasti, pretvara se u diskriminaciju vjernika koji – premda su većina – postaju građani drugoga reda.
U takvu scenariju postaje potpuno nevažno što je primjerice bl. Augustin Kažotić upravo kao zagrebački biskup osnovao prvo visoko učilište na hrvatskom prostoru, što je bl. Ozana Kotorska u multietičkom i višereligijskom Kotoru 16. stoljeća uživala glas svetice koju su uglednici dolazili pitati za savjet, što je zagrebački nadbiskup i kardinal bl. Alojzije Stepinac spašavao pravoslavne kršćane i Židove od totalitarnoga terora i postao simbolom otpora totalitarizmu. Dovoljno je što su blaženici i svetci Katoličke Crkve da im se ne dopusti prikaz u javnom prostoru. Takav sekularistički fundamentalizam neodoljivo podsjeća na religijski fundamentalizam, kao i na dane komunističke prošlosti kada spomenu na blagdane nije bilo mjesta u javnom prostoru. Sloboda izražavanja vjere kulturom nominalno stoji u svim pravnim aktima koji obvezuju vlast, no ona ih svojim manevrima ignorira.
Opisani slučaj tek je jedan u nizu zaredanih u kojima se Orwellov genij pokazao neobično aktualnim; u demokratskom društvu za sve bi građane i njihova udruženja trebalo vrijediti jednako pravo na javno izražavanje. Bubnjari na Dolcu koji su ometali euharistiju, odvratni plakati »protuprosvjednika« na molitvenom okupljanju muškaraca subotom na zagrebačkom središnjem trgu koji jasno izražavaju mržnju i brojni drugi primjeri nisu naišli na osudu i sankcije kao da nisu nimalo problematični.
Neki su, međutim, jednakiji: svjetonazorske manjine dobivaju mnogo više javnoga prostora, kada zabrljaju pred međunarodnim pravom i/ili domaćim zakonom mediji ih ne prozivaju ili ih brane, jer opterećeni su »manjinskim stresom«, čijoj je prevenciji i rehabilitaciji gradska vlast do sada posvetila nerazmjerno mnogo prostora i novca. S druge strane, građani koji svojim životnim stilom potpadaju pod etiketu »većinskoga«, »tradicionalnoga« ili »vjerskoga« – primjerice, obitelji s brojnijom djecom – prolaze kao dosadna i nezanimljiva »većina« koja očito nema ista prava kao manjine. Primjer je to tzv. pozitivne diskriminacije koja je etički – negativna.
Procesi za proglašenje svetim započinju glasom koji je osobu za života pratio u zajednici; to su ljudi kojima su se za života njihovi sugrađani divili, od kojih su doživjeli pomoć i blagoslov, i koje – uza sve ljudske nesavršenosti – smatraju uzornim osobama.
Kod svetaca je temeljna motivacija dobroga djelovanja duhovno-religiozna – ljubav prema Bogu i čovjeku – no to se ne kosi s činjenicom da su ti ljudi zadužili zajednice u kojima su živjeli. Pomagali su, pridonosili, prosvjećivali, ponekad dolazili u sukob s političkim vlastima, jer nisu pravili kompromise sa svojom savješću. Bl. Alojzije Stepinac, sv. Marko Križevčanin i mnogi drugi platili su što su bili Božji pa onda i svoji, hrabro ustrajući pri onome što je istinito i dobro, a ne onome što je oportuno. Da bi netko bio proglašen blaženim i svetim, potreban je dug proces tijekom kojega se ispituje svaki detalj njegova života, prikupljaju se svjedočanstva svjedoka i onih koji se sada mole za zagovor osobi koja je preminula davno prije njih. Svetci su nerijetko – poput bl. Augustina Kažotića i bl. Marije Petković – kulturno-socijalni velikani, osnivači škola i ustanova za marginalizirane. Opravdano je stoga postaviti pitanje komu smetaju svetci u javnom prostoru i zašto.
Povijest pokazuje da su različite vjerske zajednice u različita vremena i zbog različitih razloga bile marginalizirane, obespravljene i progonjene. I danas postoje oni koji vjeru smatraju štetnom društvenom pojavom koju treba iskorijeniti te će na sve načine raditi na sekularizaciji i ateizaciji društva. No pogled u povijest otkriva i ono što je jednostavnim riječima izrekla s. Marcela Primorac, dominikanka Kongregacije svetih Anđela čuvara, prisjećajući se pritisaka u doba komunizma: »Crkva je uvijek jača kada je progonjena.«
