Mnogi znaju reći kako je od svih teoloških istina najteže govoriti o Duhu Svetom. Naime, kada to kažu, u jednu ruku su u pravu. Kako govoriti o nečem što je teško opisati. Kod govora o Bogu Ocu čovjek zamišlja tatu, oca obitelji. U govoru o Sinu, Kristu – nije teško zamisliti njegova Sina. Dapače, sva ga evanđelja na vrlo zoran način prikazuju.
Ipak, kada treba nešto reći o Duhu Svetom, teolozi, a i oni koji to nisu, brzo počnu zamuckivati. Jer, kako prikazati ili opisati Duha? Tijela i kostiju nema. Stupati u relaciju ne može kao što to čini tata ili sin. I nekako domet ljudskih prikaza i tumačenja Duha biva upravo ono što sama hrvatska riječ kaže – dah, vjetar ili pak jednostavno zrak. I upravo na takav način Djela apostolska prikazuju dan Pedesetnice, odnosno duhovski dan koji Crkva danas slavi pedeset dana nakon svetkovine Kristova uskrsnuća.
Prikaz Djela apostolskih vrlo je realističan. Skupina ljudi u jednoj prostoriji, prikaz silaska nečega na njih (usp. Dj 2). Djela kazuju da je to nešto poput plamenih jezika. No Djela apostolska kao da i sama zamuckuju. Pisac kaže – poput plamenih jezika. Kao da i on sam iznalazi načine ne bi li uspio pojasniti događaj.
Jedino što koliko-toliko biva sigurnim jest iznova vjetar i šum s neba kao kad se digne vjetar. I kada pažljivi čitatelj teksta već osluškuje i gleda u nevjerici taj tekst, on prepoznaje i učinke istoga vjetra – koji je očito Božji vjetar. Jer ono što slijedi nakon vjetra uistinu je fascinantan prizor.
Učinci silaska vjetra ili Duha su čudesni. Onaj temeljni, a ustvari i jedini učinak jest sposobnost međusobne komunikacije bez učenja jezika sugovornika. Unatoč različitosti kultura i jezika naroda okupljenih tada u Jeruzalemu svi se protagonisti Djela apostolskih ipak međusobno razumiju. Duh od njih stvara jedno tijelo, sabire ih u jedno.
Baš kako se i moli u Drugoj euharistijskoj molitvi u misnom slavlju – da Duh vjernike okupljene oko Krista sabere u jedno. I tako se dolazi polako do smisla toga biblijskoga prikaza.
Za pisca Djela apostolskih smisao je prikaza silaska Duha nad apostole dakle samo jedan, a to je sposobnost razumijevanja Božjega jezika. I dok će se mnogi teolozi pitati o kakvu je fenomenu riječ u Djelima, onaj tko poznaje cjelokupni spis Djela apostolskih uočit će da je piscu na srcu tek jedna stvar. A to je prikazati način djelovanja Crkve koja nastavlja Kristovo djelo spasenja.
Naime, prvi je korak u naviještaju Krista ni više ni manje nego navještaj evanđelja. No zato je prije svega potrebno da se evanđelje razumije. Da ono bude prerečeno u kategorije koje čovjek razumije. Stoga je na početku Djela apostolskih autoru važno reći da će za uspješnu evangelizaciju biti prije svega važno shvatiti Božji govor.
Nesposobnost razumijevanja govora o veličanstvenim Božjim djelima zaprjeka je širenju radosne vijesti o Kristu i smislu njegove osobe. Taj naviještaj nije samo za Židove, iako je njima prvima Bog govorio te oni ostaju zbog toga izabrani narod. Isti navještaj izrečen je ubrzo i drugim kulturama pod nebom: i Partima, Međanima, Elamljanima; žiteljima Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pa i pridošlicama Rimljanima, Krećanima i Arapima…
Svi su oni vrijedni radosne vijesti te ju mogu shvatiti i po njoj ući u jedinstveni odnos s Bogom (usp. Dj 2).
Za to ih osposobljava Duh Božji koji je djelatan u trenutku istinske potrage za Bogom. On daje spoznaju Isusove osobe te Krista time čini trajno prisutnim do njegova ponovnoga dolaska. Da je tomu tako prikazuje cjelokupni spis Djela apostolskih koji na više mjesta upućuje na važnost navještaja radosne vijesti po kojem se ljudi, spoznavši ga srcem, krste te time pridružuju zajednici vjernika.
Za primjer se može uzeti tekst iz osmoga poglavlja Djela apostolskih gdje Filip tumači neshvatljivi odlomak Knjige proroka Izaije jednomu strancu, nekomu dvoraninu etiopske kraljice Kandake. On sluša tekst iz Izaije, no ne razumije ga. Vidjevši njegovu otvorenost, Filip u snazi djelovanja Duha tumači isti tekst te ga po krštenju koje slijedi pridružuje zajednici kršćana. Istu svrhu imaju na jednak način i tekstovi o Pavlovim misijskim putovanjima iz ove knjige (usp. Dj 13 – 19). Pavlova riječ nakon što je naviještena, ako je primljena u otvorenosti Duhu Svetomu, biva garancija novih vjernika.
Odlomak iz Ivanova evanđelja na jednak način prikazuje smisao Duha Božjega (usp. Iv 16). On je, kako Ivan kaže, Onaj koji daje mogućnost spoznaje osobe Isusa Krista. Bez njega je svaki ljudski pokušaj govora o Bogu uzaludan.
On, jer je jedno s Ocem i Sinom (Kristom), od Njega uzima i navješćuje vjernicima. Drugim riječima, Duh Sveti je onaj koji stvara u čovjeku uvjete za dolazak do spoznaje Božjega života.
Apostol Pavao kaže da su vidljiva i jasna djela Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. S druge pak strane djela koja su učinjena bez Duha su sljedeća: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tomu slično (usp. Gal 5).
Moliti nam je stoga dok se slavi nedjelja Pedesetnice ili svetkovina Duhova – za trajno nadahnuće Duha Svetoga za život po Duhu.
