Posljednjega dana veljače, u jeku ratnih zbivanja u Ukrajini, u javnost se, mimo katoličkih medija, slabo probijala vijest o susretu zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića s azilantom Sagharom Manzoorom, katolikom iz Islamske Republike Pakistana, koji je zbog kršćanske vjere bio prisiljen pobjeći iz svoje domovine. Nije se bez razloga susreo sa zagrebačkim nadbiskupom. Naime, upravo se kardinal Bozanić pismeno i usmeno zauzeo kod hrvatskih vlasti da se Manzooru regulira status azilanta nakon patnji kroz koje je morao proći u svojoj domovini. Službeno, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske to je učinilo 11. veljače. Prilikom susreta u ponedjeljak 28. veljače kardinal Bozanić Manzooru je darovao Novi zavjet i krunicu, a pakistanski je katolik zagrebačkomu nadbiskupu poklonio Bibliju na urdskom jeziku. Život pakistanskoga katolika Manzoora tijekom posljednje tri-četiri godine, bez ikakva pretjerivanja, mogao bi biti podlogom za filmsko ostvarenje. Otuda je došao povod da i Glas Koncila svojim čitateljima prenese makar djelić te životne drame.
Manzoor potječe iz vjerničke obitelji, štoviše, iz obitelji koja je Katoličkoj Crkvi dala i duhovno zvanje – sestra njegove majke je redovnica. No u pakistanskom društvu u kojem se provodi aktivna segregacija kršćana ta činjenica je u svakidašnjici zapravo izvor mnogih otegotnih okolnosti. »U Pakistanu sam radio u tvornici koja se bavi proizvodnjom športske opreme te sam u pauzi popio vodu na slavini kojoj smiju pristupiti samo muslimani. Odmah sam upao u probleme. Ne bi mi palo na pamet govoriti nešto protiv njihove vjere, no optužili su me upravo da govorim protiv muslimanske vjere, vrijeđali me, nasrnuli na mene fizički.
Premlaćen sam te zadobio posjekotine i ozljede glave, a u napadu su mi polomljene obje ruke. No nitko mi nije mogao pomoći, čak ni policija jer su svi u njoj muslimani. Pokušali su me ubiti i to je razlog zašto sam morao pobjeći iz Pakistana«, ispričao je Manzoor. O tome svjedoče i ožiljci koje je pokazao.
U toj bliskoistočnoj zemlji vladaju velike napetosti. Rekao je da su ondje kršćanima ograničene mogućnosti boljega obrazovanja pa se oni zato bave slabo plaćenim poslovima. Nadalje, pojasnio je da su u pakistanskim gradovima kršćani getoizirani, a nisu rijetki slučajevi u kojima naoružane bande upadaju u kršćanska naselja, prave probleme, oštećuju crkve, napadaju ljude, otimaju djecu, posebno djevojčice.
No ni nasilje nije moglo otjerati znak križa u Pakistanu. »Na našim crkvama stoje križevi. Križa se nikako ne možemo odreći. To je Kristov znak, to ne možemo skrivati«, odlučno je odgovorio Manzoor na pitanje o vjerskom životu u ozračju nasilja, u kojem bi kršćanima spas bio prelazak na islam, koji se nudi i nenasilnim metodama. »Nekima nude i novac, smještaj, puno toga materijalnoga. Osobno me to nikada nije zanimalo«, dodaje Manzoor.
Da bi došao do Hrvatske, na raspolaganju nije imao nikakvo prijevozno sredstvo. Propješačio je oko 6000 kilometara preko Irana, Turske, Grčke, Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine do Hrvatske. Isprva, njegov je krajnji cilj bila Italija jer je imao informacije da se ondje status migranata kršćanske vjere regulira uglavnom brzo, unutar pola godine.
Za Hrvatsku su ga zainteresirale hrvatske redovnice klanjateljice Krvi Kristove koje djeluju u Bihaću i koje je upoznao za vrijeme boravka u tamošnjem migrantskom kampu 2019. godine, a ondje je upoznao i misionare Krvi Kristove. »U Bihaću sam sreo s. Maru Župarić. Ne znam koji je razlog da inače nas migrante nitko ne želi, nitko nam ne želi pružiti ruku samo zato što smo migranti. Ta me je redovnica zagrlila, a nismo se uopće poznavali. Ta me gesta toliko dirnula da sam zaplakao. Pitala me trebam li novca ili hrane. No odgovorio sam da mi samo trebaju njezine molitve«, prisjetio se Manzoor. U Bihaću je u mjesnoj župnoj crkvi sudjelovao na misama. No i to je bio svojevrsni pothvat – svaki izlazak iz migrantskoga kampa bio je zabranjen pa je, kada bi se smračilo, preskakao zidove kampa da bi došao na misu u 18 sati. Više je puta bježao iz kampa pokušavajući prijeći i hrvatsku granicu. Tako je živio pola godine. Kada je uspio ući u Hrvatsku 2019., stupio je u kontakt s Isusovačkom službom za izbjeglice (JRS), preko koje je najprije dobio smještaj u hotelu »Porin« u zagrebačkim Dugavama. Danas živi zajedno s hrvatskim redovnicima Družbe misionara Krvi Kristove u Prozorju, nedaleko od Dugoga Sela. Zaposlen je u ugostiteljstvu. »Zahvalan sam zagrebačkomu nadbiskupu kardinalu Josipu Bozaniću što se zauzeo za moje dobivanje azila pa sam mu stoga došao zahvaliti. Bio je to vrlo ugodan susret tijekom kojega sam mu mogao ispričati o svojem životnom putu.«
Od vremena njegova bijega iz Pakistana, 2019. godine, ništa se, rekao je, po pitanju položaja kršćana nije promijenilo nabolje. Štoviše, i njegova je obitelj imala problema. Morala je promijeniti adresu, skrivajući se od daljnjih progona. »Da sam deportiran nazad u Pakistan, vrlo bi me vjerojatno ubili«, smatra Manzoor.
S velikom pozornošću prati i ratna zbivanja u Ukrajini i veliki broj izbjeglica koji su se našli na granicama Mađarske, Poljske, Slovačke… »Život u progonstvu i izbjeglištvu ne želim nikomu. Kao migrant na svom sam putu imao brojne probleme. Ponekad nisam imao hrane, vode, novca, bio sam i u prilikama u kojima sam gledao smrti u oči. Gledao sam razne divlje životinje, medvjede i vukove na desetak metara od sebe… Teško je biti izbjeglica. Razumijem kroz što trenutačno prolaze brojni pripadnici ukrajinskoga naroda«, rekao je Pakistanac kojemu je u Hrvatskoj napokon riješen status azilanta.
