Dok na križanju ulica Grzybowska i Przykopowa, mirnom zakutku središta Varšave, između stakala visokih poslovnih nebodera dopiru zvuci automobila, tramvaja i sirena s udaljenih avenija, pozornost posjetitelja koji se prvi put nalazi u poljskoj prijestolnici zasigurno će privući mala zgrada narančasto-smeđih ciglenih zidova. Riječ je o Muzeju Varšavskoga ustanka, koji se u staru zgradu postrojenja za napajanje gradske tramvajske mreže uselio početkom trećega tisućljeća. Pokretanje takvoga muzeja uoči 60. obljetnice Varšavskoga ustanka predložio je onodobni varšavski gradonačelnik i kasni poljski predsjednik Lech Kaczyńsky, poginuo u zrakoplovnoj nesreći nedaleko od ruskoga Smolenska 2010. godine.
Spomen na Varšavski ustanak, koji je započeo u kolovozu 1944. i trajao do listopada iste godine, uglavnom je živio u pamćenjima sudionika i njihovih potomaka. Iako je događaj bio »registriran« u povijesnim analima, ideja Varšavskoga ustanka – u kojem su se građani poljske prijestolnice bez pomoći i »savjeta« velikih sila, gotovo goloruki, suprotstavili nacističkomu jarmu i jednoj od najsnažnijih vojska u povijesti – nije se uklapala u viziju »oslobođenja« koju su nakon rata nametnuli Sovjeti i njihovi poljski komunistički poslušnici. Stoga je u Poljskoj istina o zbivanjima ujesen 1944. gotovo pola stoljeća bila skrivena. Ni zapadni se Saveznici nisu u mnogočemu iskazali u pomaganju varšavskim ustanicima, što zasigurno nije epizoda iz ratne povijesti kojom bi se netko dičio, a tu se možda nalazi i dio odgovora na pitanje zašto tema Varšavskoga ustanka nakon 1945. nije zapravo otvarana u akademskim i političkim krugovima nominalno slobodarskoga Zapada. Dakle, istinu o 63 dana junačkoga otpora protiv nacista – jednom od najtmurnijih i ujedno najsvjetlijih razdoblja u poljskoj povijesti – nije htio iznijeti nitko umjesto Poljaka i Varšavljana.
Katolička je vjera bila neizostavan dio svakidašnjice ustanika, a u muzeju koji čuva poseban spomen na vjerski život u vrijeme ustanka može se naučiti i nekoliko lekcija važnih za povijest univerzalne Crkve. Mise su se u Varšavi ujesen 1944. slavile redovito i sakramentalni se život nastavljao gdje god je to bilo moguće – u raznim skrovištima i podrumima, porušenim crkvama, pred improviziranim oltarima u dvorištima zgrada i obiteljskih kuća i na drugim otvorenim prostorima, čak i dok su padale granate. O tome svjedoče mnogobrojne crno-bijele fotografije koje danas čine dio stalnoga muzejskoga postava.
Svećenici su slavili i po tri mise dnevno, krstili su djecu, vjenčavali, ispovijedali i dijelili bolesničko pomazanje umirućim vojnicima (uključujući i njemačke koji bi to zatražili). Među tim svećenicima bio je i 43-godišnji Stefan Wyszsyński, budući poljski primas, koji je služio kao kapelan u vojnoj bolnici nedaleko od šume Kampinos u predgrađu Varšave. Svećenici su u vrijeme ustanka dobili i kodna imena. Kapelan Wyszsyński zvao se »Radwan III«. Bilo je i dosjetljivijih imena – kao što su »Biblija« ili »Ribar«. Prema podatcima Poljske biskupske konferencije, 150-ak svećenika pastoralno je djelovalo u vrijeme Varšavskoga ustanka, od kojih je njih 40 ubijeno u oružanim sukobima i nacističkim odmazdama. Ne treba zaboraviti da su ustanicima pomagale i mnogobrojne redovnice.
Među muzejskim eksponatima u velikom su broju zastupljeni različiti vjerski predmeti, i kipovi Krista i svetaca, misnice, križevi i krunice izrađeni od improviziranih materijala, čak i od hrane. Tako je do danas ostala očuvana krunica vojnika Stanislava Sosnowskoga izrađena od sušenih bobičastih plodova jarebike. Sačuvana je i sličica Milosrdnoga Isusa na čijoj je poleđini vojnik Antoni Goga, kodnog imena »Jelen«, iz nacističkoga zatočeništva majci poslao kratku poruku. Takvi su predmeti imali široku upotrebu, kako u svrhu osobne molitve i utjehe tako i u često improviziranim liturgijskim slavljima.
Važan znak njegovanja duhovne dimenzije svakako je muzejska kapela, koja je dio Muzeja Varšavskoga ustanka od njegovih početaka. Sudeći prema broju sjedala, u njoj se može okupiti od 50 do 60 ljudi. Zaštitnik kapele je bl. Józef Stanek, čiji se lik, stiliziran kao ikona, nalazi desno od malenoga ulaza kojim se iz muzeja pristupa kapeli. Stanek je za svećenika palotinca zaređen u vihoru rata, 1941. godine. I prije ustanka djelovao je u tzv. podzemnim aktivnostima poljskoga pokreta otpora, a kada je izbio Varšavski ustanak u kolovozu 1944., pomagao je ustanicima kao vojni kapelan kodnoga imena »Rudy« (zbog crvenkaste boje kose). Tijekom posljednjih dana ustanka žrtvovao se da bi pomogao u evakuaciji što je moguće više ranjenika i civila na drugu obalu rijeke Visle. Pokušao je s Nijemcima pregovarati da se poštede civili i ranjenici, no uhitili su ga SS-ovci te ga ubrzo objesili. Da zločin bude monstruozniji, nacisti su umjesto užeta prilikom vješanja iskoristili Stanekovu štolu, pa je ona i dandanas neizostavan dio likovnih prikaza bl. Staneka. Kada je ubijen, imao je samo 28 godina. U oltar muzejske kapele ugrađene su njegove moći.
Zidove muzejske kapele krase freske blaženih 108 poljskih mučenika iz Drugoga svjetskoga rata, među kojima je i spomenuti bl. Stanek, koje je beatificirao 1999. godine papa Ivan Pavao II. Njihov je liturgijski blagdan 12. lipnja. Među 108 poljskih mučenika bila su tri biskupa, 79 dijecezanskih svećenika, sedam muški redovnika i osam ženskih redovnica te 11 vjernika laika. Oltar kapele prilično je jednostavno izveden, no pozornost privlači masivni križ s raspetim Kristom koji je replika križa iz crkve Svetoga Trojstva u Solecu (četvrti u središtu Varšave, uz lijevu obalu Visle), u blizini koje je ubijen bl. Józef Stanek. Osim što vjernike zadržava u tišini osobne molitve, u muzejskoj se kapeli mise slave svake nedjelje u 12.30 te uz velike obljetnice i komemoracije stradanja iz Drugoga svjetskoga rata. Također, nije neobičan prizor da se u muzejskoj kapeli slave vjenčanja i krste djeca, kao svojevrsni spomen na ratne okolnosti u kojima ni neprijateljske granate nisu mogle zaustaviti vjerski život Varšavljana.
