Od koncilskih i poslijekoncilskih vremena jedva da je koji dokument pokrenuo tako žustre i tako otvorene rasprave u Katoličkoj Crkvi kao što je to učinila poslijesinodska apostolska pobudnica »Amoris laetitia – Radost ljubavi« pape Franje, točnije njezino 8. poglavlje koje govori o rubnim, teškim ili takozvanim »neregularnim« stanjima u kojima žive mnogi u vremenima koja obitelji nisu sklona. Posebno je predmet rasprava, koje još uvijek traju ili tinjaju, odlomak za koji se čini da otvara vrata pripuštanju pričesti rastavljenih i ponovno (civilno) vjenčanih katolika.
Prvi koji su Papinu apostolsku pobudnicu shvatili kao otvaranje mogućnosti pristupanja pričesti rastavljenih i ponovno vjenčanih katolika bili su biskupi regije Buenos Airesa. Papa im je, na njihov upit o prosudbi odgovarajućih smjernica, napisao pismo zahvale u kojem stoji i rečenica: »Tekst je vrlo dobar i na izvrstan način objašnjava VIII. poglavlje ‘Amoris laetitia’. Nema drugoga tumačenja. Siguran sam da će učiniti puno dobroga.« Reakcije, bilo da je riječ o slaganju ili neslaganju, uslijedile su kad su potkraj prošle godine ne samo Papino pismo zahvale, nego i sami kriteriji argentinskih biskupa ušli u službeno glasilo Svete Stolice »Acta Apostolicae Sedis«, klasificirani kao »autentično naučavanje«.
Na izvještaj o tome događaju u Glasu Koncila br. 50 u 2017. godini reagirao je jedan svećenik koji je, uz napomenu da izvještaj možda nije dovoljno jasan, poslao na uvid »jedan dobar članak«. Budući da je riječ o svećeniku kojemu sasvim sigurno nije stalo do relativiziranja nauka o nerazrješivosti bračne veze, a k tomu je i vrlo tražen kao ispovjednik, Glas Koncila je odlučio kao doprinos razumijevanju i dijalogu unutar Crkve prenijeti glavne naglaske preporučenoga članka. Autor članka objavljenoga u »La Stampi« pod naslovom »Pastoralna ljubav ključ je potvrde pape Franje dokumentu biskupa Buenos Airesa« poznati je američki teolog Robert Fastiggi.
No prije iznošenja glavnih naglasaka u članku (što će se ostvariti u drugom nastavku priloga) čini se potrebnim, ne samo radi razumijevanja članka, nego još više radi upućenosti u sam meritum pitanja, nešto sustavnije prikazati srž problema. Možda je najbolji put za to citirati neke ključne dokumente. Tako Katekizam Katoličke Crkve iznosi razloge zbog kojih Crkva ne pripušta (ili barem do sada nije pripuštala) pričesti rastavljene i ponovno vjenčane katolike. »U naše doba u mnogim zemljama brojni katolici pribjegavaju razvodu po građanskim zakonima te građanski stupaju u novu vezu. Vjerna riječi Isusa Krista (‘Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom… čini preljub’ Mk 10, 11-12), Crkva drži da ne može priznati valjanom drugu vezu ako je prvi brak bio valjan. Ako su se rastavljeni građanski ponovno vjenčali, nalaze se u stanju koje se objektivno protivi Božjemu zakonu. Stoga ne mogu pristupati euharistijskoj pričesti dokle god traju takve prilike. (…) Ne može im se udijeliti ni pomirenje u sakramentu pokore, osim onima koji se pokaju što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, obvezavši se živjeti u potpunoj uzdržljivosti«, stoji u KKC-u br. 1650. No već sljedeći broj daje na znanje da se Crkva ne odriče tih svojih sinova i kćeri, pozivajući svećenike i zajednicu na »iskazivanje pozorne skrbi kako se oni ne bi osjećali odijeljenima od Crkve«.
Kad je riječ o mogućnosti odrješenja u ispovijedi o kojem govori Katekizam, nužno je spomenuti i dokument na koji se on izrijekom poziva. Riječ je o br. 84 poslijesinodske pobudnice »Familiaris consortio – Bračna zajednica« pape Ivana Pavla II. »Pomirenje u sakramentu pokore – koje bi otvorilo put sakramentu euharistije – može se udijeliti jedino onima koji su se pokajali da su pogazili znak Saveza i vjernosti Kristu te su iskreno spremni provoditi takav život koji nije u suprotnosti s nerazrješivošću ženidbe. Konkretno to znači da muž i žena, kada iz teških razloga – na primjer radi odgoje djece – ne mogu ispuniti obvezu razvoda (druge veze, nap. Da. G.), preuzmu obvezu da žive u potpunoj uzdržljivosti, to jest da se uzdržavaju od čina koji su pridržani samo bračnim drugovima«, kaže se u »Familiaris consortio«.
Prije bilo kakvoga citiranja potrebno je reći da je perspektiva pobudnice »Amoris laetitia« pape Franje bitno drugačija (što ni u kojem slučaju ne znači suprotna, nego komplementarna). Naime, dok spomenuti dokumenti polaze prije svega od objektivne norme, pristup pobudnice pape Franje – premda tu normu uvijek podrazumijeva – jest izrazito pastoralan, tj. polazi od konkretnih ljudi i konkretnih situacija. Tu pak vlada mnoštvo slučajeva, koji se tek donekle daju svesti na neke opće kategorije. Govoreći terminima moralne teologije, »Amoris laetitia« pristupa problemu u kategorijama subjektivne odgovornosti. Dok se na objektivnoj razini sklapanjem druge veze (građanskoga braka) osoba teško ogrješuje o (prvi) sakramentalni brak, subjektivna odgovornost za takvo objektivno grješno stanje, a time i stupanj krivnje, mogu biti vrlo različiti, ovisno o nizu čimbenika. Zato je »razlučivanje«, tj. iskreno sagledavanje vlastitoga stanja u odnosu na objektivnu normu, jedna od najvažnijih riječi u 8. poglavlju »Amoris laetitiae«.
U tom svjetlu valja čitati retke u br. 300: »Prezbiteri imaju zadaću savjetovati osobe u odgoju za razabiranje, u skladu s naukom Crkve i biskupovim smjernicama. U tom postupku vrijedi preispitivati savjest u časovima promišljanja i pokore. Rastavljeni koji sklope novu ženidbu trebaju se zapitati kako su se ophodili s djecom pošto je ženidbeni savez zapao u teškoće, jesu li se trudili oko pomirenja, kako je napuštenom bračnom drugu, koje su posljedice novoga odnosa na ostatak obitelji i zajednicu vjernika, te kakav primjer njihov odnos pruža mladima koji se tek pripravljaju za ženidbu. Iskreno promišljanje može osnažiti uzdanje u Božje milosrđe, kojega nitko nije lišen. Riječ je o putu praćenja i razlučivanja koji navodi vjernike da osvijeste svoje stanje pred Bogom. Razgovor sa svećenikom ‘in foro interno’ pomaže im donijeti ispravan sud o zaprjekama punijem sudjelovanju u životu Crkve, kao i sud o koracima koji im mogu pogodovati i pospješiti njihovo ostvarenje.«
U br. 305 nadalje se kaže: »Zbog uvjetovanosti i olakotnih čimbenika, moguće je da u objektivnoj situaciji grijeha – u kojoj uopće ne postoji ili dijelom postoji subjektivna krivnja – osoba može živjeti u Božjoj milosti, može voljeti, i može rasti u životu milosti i ljubavi, primajući u tu svrhu pomoć Crkve. Razlučivanje mora pomoći pronaći moguće načine odgovora Bogu i rasta usred granica.« Riječi »pomoć Crkve« popraćene su bilješkom 151, koja je postala vjerojatno najpoznatijom »fusnotom« u službenim papinskim dokumentima. U bilješci, uz navođenje citata iz apostolske pobudnice »Evangelii gaudium«, stoji: »U određenim slučajevima to može uključivati također pomoć sakramenata. Zbog toga svećenike podsjećam da ispovjedaonica nije soba za mučenje, nego mjesto susreta s Gospodinovim milosrđem. Želim isto tako istaknuti da euharistija nije nagrada za savršene, nego velikodušni lijek i hrana za slabe.«
Biskupi područja Buenos Airesa osjetili su potrebu uputiti svećenike kako postupati u skladu s »Amoris laetitia«, poglavito s ovdje istaknutim odlomcima. Prije samih uputa u svojim su smjernicama istaknuli posebnu važnost apostolske pobudnice kao takve, koju shvaćaju kao poziv Crkvi da »ohrabruje rast ljubavi među supružnicima te da motivira mlade za brak i obitelj«. Za smjernice su u uvodnom dijelu također rekli: »Iznosimo ih ne prejudicirajući vlast koju svaki biskup ima u svojoj biskupiji da ih pojasni, upotpuni ili suzi.«
Zbog veće objektivnosti, a i zahvaljujući činjenici da su razmjerno kratke, smjernice će ovdje biti iznesene u cijelosti, uz poneko pojašnjenje. Prve tri smjernice glase: »1) Ponajprije, podsjetili bismo da nije ispravno govoriti o davanju ‘dopuštenja’ za pristup sakramentima, nego radije treba govoriti o procesu razlučivanja pod vodstvom pastira. To je ‘put praćenja i razlučivanja’ (o kojem govori citirani br. 300 pobudnice AL). 2) Na tom putu pastir (svećenik) treba istaknuti temeljni navještaj, kerigmu, kako bi ojačao ili se obnovio osobni susret sa živim Kristom. 3) Pastoralno je praćenje izvršavanje puta ljubavi. Ono je poziv da se nasljeduje ‘Isusov put, put milosrđa i integracije’. Taj put zahtijeva pastoralnu ljubav svećenika koji pokornike prima, pažljivo ih sluša i pokazuje im majčinsko lice Crkve, prihvaćajući njihove iskrene namjere i dobru volju te izlažući sav njihov život svjetlu evanđelja u življenju ljubavi.« Istaknuti dijelovi izrijekom su preuzeti iz AL, no treba reći i to da prve tri točke smještaju smjernice u još širi kontekst, a to je onaj temeljni poziv koji je papa Franjo uputio Crkvi u apostolskoj pobudnici »Evangelii gaudium«: naviještati evanđelje, radosnu vijest o Božjem spasenju, uvijek i svima, pa tako i ovoj skupini ljudi/vjernika. Koji će se put življenja vjere i ljubavi u konkretnim slučajevima pokazati prikladnim – to je predmet razlučivanja.
Stoga se u 4. smjernici kaže: »Taj put ne završava nužno primanjem sakramenata, nego može voditi do drugih načina daljnje integracije u život Crkve: aktivnija prisutnost u zajednici, sudjelovanje u molitvenim skupinama, darivanje vremena u crkvenim aktivnostima i slično.«
U 5. smjernici spominje se put k primanju sakramenata koji je otvorio papa Ivan Pavao II.: »Kad je prikladno te ovisno o posebnim okolnostima para, posebno ako su oba partnera kršćani koji zajednički kroče putom vjere, svećenik im može sugerirati odluku da žive u suzdržljivosti. ‘Amoris laetitia’ ne ignorira poteškoće koje proizlaze iz te opcije (usp. bilješku 329) te nudi mogućnost pristupa sakramentu pomirenja ako partneri ne uspiju u toj nakani.« U spomenutoj bilješci 329 apostolske pobudnice »Amoris laetitia« stoji: »U tim situacijama mnogi, spoznavši i prihvativši mogućnost da zajedno žive ‘kao brat i sestra’, što je ono što im Crkva nudi, otkrivaju da ako nedostaje nekih izraza intimnosti, nerijetko može dospjeti u opasnost dobro vjernosti i biti upropašteno dobro potomstva.« No na kraju smjernice 4 argentinski biskupi upućuju na još jednu bilješku u AL, 364, koja upućuje na jedno pismo pape Ivana Pavla II. U tom se pismu govori o autentičnosti odluke i obećanja (u ispovijedi) pokornika da više ne će griješiti. Papa Ivan Pavao II. u pismu je među ostalim rekao »da predvidljivost pada ‘ne prejudicira autentičnost odluke’«.
U smjernici 6, koja je privukla najviše pozornosti jer je novina, stoji: »U drugim, složenijim slučajevima, te kad nije dobivena izjava o ništavosti (sakramentalnoga braka), spomenuta opcija možda uistinu nije prikladna. Usprkos tomu put razlučivanja još je uvijek moguć. Ako se, u specifičnom slučaju, dođe do spoznaje da postoje ograničenja koja umanjuju odgovornost i krivnju, posebno ako osoba vjeruje da bi bila nanesena nova šteta ranjavajući djecu iz nove veze, ‘Amoris laetitia’ nudi mogućnost pristupa sakramentima pomirenja i euharistije. Ti sakramenti, zauzvrat, pomažu osobi da nastavi dozrijevati i rasti snagom milosti.«
Dvije sljedeće smjernice mogu se shvatiti kao upozorenje da razlučivanje treba uzeti ozbiljno. Tako se kaže: »7) Moramo međutim izbjegavati shvaćanje te mogućnosti kao neograničenoga pristupa sakramentima, kao da ga jamče sve situacije. Primjerice, poseban je oprez potreban za ‘veze proizišle iz nedavnoga razvoda’ ili za slučajeve kad je netko ‘uporno propuštao izbjegavati obiteljske obveze’ (oboje spomenuto u AL 298). Isto tako ako postoji neka vrsta opravdavanja ili uzdizanja stanja osobe ‘kao da je ono dio kršćanskog ideala’. U tim teškim slučajevima morali bismo biti strpljivi pratitelji, tražeći načine njihove integracije. 8) Uvijek je važno voditi ljude da u svojoj savjesti stanu pred Boga, a za taj je ‘ispit savjesti’ AL 300 vrlo koristan, posebno u odnosu na pitanje ‘kako se ophode s djecom’ ili s napuštenim partnerom. Gdje ima neriješenih nepravda, pristup sakramentima posebno je sablažnjiv.«
Zadnje dvije smjernice argentinskih biskupa glase: »9) U slučaju eventualnoga pristupa sakramentima može biti prikladno da se on odvija privatno, posebno ondje gdje bi moglo doći do konfliktnih situacija. No istodobno trebamo pratiti naše zajednice u njihovu rastu u razumijevanju i otvorenosti, a da pritom ne stvaramo pomutnju glede učenja Crkve o nerazrješivosti braka. Zajednica je oruđe milosrđa, koje je ‘nezasluženo, bezuvjetno i besplatno’ (AL 397). 10) Razlučivanje nije završeno jer je ono ‘dinamično i mora ostati uvijek otvoreno za nove etape rasta i nove odluke koje omogućuju potpunije ostvarenje ideala’ (AL 303), u skladu sa ‘zakonom postupnosti’ (AL 295) i u pouzdanju u pomoć milosti.«
NASTAVLJA SE
