Sakristanka filijalne crkve Presvetoga Trojstva u Majkovcu koja pripada župi sv. Brcka u Brckovljanima profesionalna je njegovateljica Ivana Barković, supruga i majka četvero djece.
Rođena je 15. rujna 1983. u obitelji Gelo u Zagrebu. Majka joj je Cela, djevojački Mamić iz Livna, trgovkinja po zanimanju, sada je u mirovini. Otac joj je bio Ivica Gelo, iz Nijemaca pokraj Vinkovaca, strojobravar, pokojni je odnedavno. Upoznali su se po rodbinskim vezama, vjenčali su se i kratko živjeli u Slavoniji pa se potom, trbuhom za kruhom, preselili u Zagreb prije Ivanina rođenja. Stan su si našli na Žitnjaku. Od druge do četvrte godine Ivana je bila na čuvanju kod bake u Slavoniji. Zatim su roditelji kupili gradilište s manjom kućom u Svetoj Heleni pokraj Svetoga Ivana Zeline, gdje su se skrasili. Tu je živjela s obitelju do udaje. Uz Ivanu obitelj Gelo dobila je još dvije mlađe kćeri: Marinu i Nikolinu. One žive s majkom, obje su zaposlene.
Ostvarena – i u obitelji, i na poslu
»Roditelji su požrtvovno radili za nas tri«, pripovijeda Ivana Barković. »Teško su živjeli u podstanarstvu. Tata je radio u struci, ali i u fušu, klao je svinje uokolo. Živjeli smo skromno. Imale smo sve što nam je trebalo. Danas sam roditeljima jako zahvalna na odgoju u skromnosti. Nisu nam bili strogi odgojitelji.
Mama je bila popustljivija, tata je bio autoritet, bilo je dovoljno da nas pogleda. U vjeri su bili tradicionalno, povremeno su išli u crkvu, ali su nas u svemu poticali i podupirali. Osnovnu sam školu polazila u Donjoj Zelini, bila sam odlična učenica, išla sam na školski rukomet. Zatim sam upisala srednju trgovačku na Kennedyjevu trgu u Zagrebu, kamo sam putovala. Maturirala sam 1981. Upisala sam i večernju školu za komercijalisticu. No brzo sam se zaposlila u trgovini. Supruga sam upoznala krajem srednje škole. I sa 20 se godina udala. On je Mario Barković, rođen je 1977. Iz Majkovca je pokraj Brckovljana, a to je selo smješteno i do moje Svete Helene. Nisam se daleko udala. Mario je elektroničar, zaposlen u jednoj privatnoj firmi nedaleko od Majkovca. Po udaji smo se skrasili s njegovim roditeljima, a nakon dvije godine uredili smo si kat obiteljske kuće, gdje smo i danas.«
Blagoslovljeni su s četvero djece: Sara je rođena 2006., Ema 2008., Jana 2009. i Tena 2014. Sara je upisala studij sociologije i povijesti na HKS-u, Ema je 2. razred sesvetske gimnazije, Jana je u prvom razredu 3. ekonomske škole na Kennedyjevu trgu, a Tena je u 4. razredu osnovne u Donjoj Zelini. »Cure su super. Jako se lijepo slažu. Zadovoljni smo njima. I suprug i ja. A ja sam se naradila u trgovini. Ili u mješovitoj robi ili u tekstilu. Nakon zadnjega poroda zaposlila sam se u domu za starije i nemoćne osobe u Dugom Selu. Doškolovala sam se za njegovateljicu. U bolnici sam na Rebru od ove godine, na očnom odjelu. Zadovoljna sam. Draža mi je njega od trgovine. Nema mi ljepšega nego kad osobu koja se boji pred operaciju primim za ruku i smirim ju. Ostvarena sam žena i u obitelji i na poslu«, svjedoči naša sugovornica.
Znalo je biti izazovno
Paralelno se razvijao i njezin život u vjeri. Prvu pričest i krizmu primila je u župi sv. Nikole u Donjoj Zelini, a za te ju je sakramente pripremao župnik Hinko Goričanec. »Volio je disciplinu, a ja sam voljela njegove propovijedi. Kad sam se udala, promijenila sam župu. Navikavajući se na novu sredinu, navikavala sam se i na novu župu sv. Brcka u Brckovljanima. Župnik nam je bio Dragutin Mostečak.
U našem je selu Majkovcu kapelica posvećena Presvetomu Trojstvu. S mužem bih išla onamo na misu. Najprije mi je trebalo vremena da se priviknem na sve novo, a s vremenom sam se uklopila. S prvorođenom Sarom redovito smo išli na misu. Znalo je to biti izazovno, posebno kada smo dobili i kćeri Emu i Janu, a nakon nekoliko godina i najmlađu kćer Tenu. Župniku Dragecu, kako smo ga zvali, nikad nisu smetala djeca na misi i to mi je bilo drago jer sam mogla neopterećeno s djecom doći u crkvu, iako je trebalo uložiti dosta napora da se tad, dok su bile male, izdrži s njima sat vremena. Župnik Dragec bio je naš najdugovječniji župnik pa smo se teško oprostili od njega. Nakon njega došao nam je Milan Pušec, predivan Božji svećenik iz kojega je zračila blagost, toplina. Zahvalna sam Bogu na tri njegove godine s nama. Svećenik Mirko Matasović bio je u našoj župi pet godina. U to su doba moje kćeri počele ministrirati, oduševile su se time. Kao majka sam bila sretna što su cure tako blizu Gospodinu. Suprug i ja smo počeli redovito moliti s djecom. Sara se poslije pronašla u Marijinoj legiji. Župnik Mirko nakon jedne je mise u našem Majkovcu upitao bi li se tko javio da održava i čisti kapelu, netko mlađi, jer gospođa koja se brinula ranije više nije mogla. Nekako sam osjetila da bi bio red da se javim. Odlučila sam se javiti, razmišljajući o onim Gospodinovim riječima koje je uputio učenicima: ‘Zar ćete i vi otići?’ Tko će onda nastaviti, pitala sam se, a malo nas je. Tako sam prihvatila. Bilo je to prije 4-5 godina.«
Svaki nas je župnik obogatio
»Predivno je to iskustvo moći doći u kapelu čistiti, imati kod sebe ključ. Osim obveze koja nije laka, dogodila mi se mogućnost doći i biti u kapeli kada god želim, biti u kapeli sama, moliti sama, sama s Gospodinom, biti u tišini u kapeli. Prostor kapele odiše svim onim mirisima starine, ali i uspomena na moj početak u ovom mjestu prije 20 godina, na sve svećenike koji su tuda prošli. Misa je kod nas prosječno jedanput mjesečno. Rado i kitim crkvu i obavim sve što je potrebno u sakristiji. Povremeno mi dođe pomoći prijateljica Lidija Đapa iz obližnjih Stančića i to mi puno znači. Nakon župnika Mirka s nama je bio Marinko Golek, pa Hrvoje Bušić. Svaki od njih nas je obogatio na drugačiji način. Sada smo dobili novoga župnika Miroslava Lesičara. Tek je došao, još ga ne poznajem, ali vjerujem da ćemo dobro surađivati. Vjera mi u životu daje smisao postojanja. Zato mi je i važno da pridonesem Crkvi.«
Jaču aktivnost ljudi treba izmoliti
