U ruke sam nedavno dobio kristal za koji tvrde da bi mi trebao pomoći u mojem zdravstvenom stanju. Ne bavim se inače čarobnjaštvom i znam da je to pogrješno. No protivi li se vjeri nositi takav dragi kamen?
Vjerni čitatelj
Doista ne možemo reći imaju li kristali ikakve medicinske učinke, to jest mogu li doista na bilo koji način pomoći u zdravstvenom stanju. Što se pak tiče vjerske strane (dijelom i medicinske), dr. fra Josip Blažević u »Veritasu« (a i u svojim knjigama) istaknuo je da se i vjernici danas navikavaju na nošenje raznih talismana, amajlija i amuleta, a posebno je pitanje »kada se tim predmetima počnu pridavati terapijska svojstva i vjerovati da oni mogu donijeti sreću ili zdravlje«. On se protivi nošenju i dragoga kamenja i kristala, osim ako ih ne nosimo radi ukrasa, te objašnjava da su kristali u povijesti »imali i mitološku, religioznu, a nadasve magijsku važnost«.
»Kristal je simbol prozirnosti i bistrine duha. Alkemičari su ga promatrali kao zametak koji se rađa u zemljinoj utrobi, a predstavlja tek nedovoljno zreli dijamant. U okultizmu i magiji je na osobit način znamenit. Označava prijelazni sloj između vidljivog i nevidljivog, kao neku ‘skrućenu svjetlost’. Simbol je proricanja, mudrosti i tajanstvenih moći kojima je čovjek obdaren. Posebno je rasprostranjen u šamanskim praksama kod medicine-mana i vračeva, o čemu izvještava M. Eliade. Oni vjeruju da Viša bića bacaju kristale s neba ili da oni otpadaju od njihova božanskog trona. Šamani i medicin-mani koriste kristale prilikom svojih iscjeljivanja, koji ih čine vidovitima. U kristalima prepoznaju zlo koje muči bolesnika. Vjeruju da u kristalima prebivaju duhovi pokojnika i da asistiraju i prilikom samog liječenja. Tako iscjelitelji u Melaneziji opažaju u kristalima čak i osobu koja je izazvala bolest…« pa mogućnost liječenja kristalima dr. fra Blažević zapravo (citirajući liječnika L. Gelisngera) uvrštava u »medicinsko praznovjerje, koje ni do danas nije još sasvim nestalo«.
Je li grijeh zbijati šale na tuđi račun?
Volim nasmijavati ljude pa ponekad zbijam šale na račun drugih. Naravno, ne želim nikomu načiniti štetu niti ga uvrijediti. Kako sam u zadnje vrijeme više duhovno razmatrao i te svoje šale, počeo sam gledati u drugom svjetlu te sam se zapitao je li to grijeh. Možete li mi odgovoriti na to pitanje?
Vatroslav
Mogli bismo reći da kod zbijanja šala na tuđi račun ili kod ismijavanja drugih svakako treba ponajprije razmisliti – o sebi. Što nas navodi na takvo ponašanje, zašto zbijamo šale na tuđi račun, izvrgavamo li ih na taj način ruglu i dovodi li to do podsmijeha kod drugih, a ožalošćenosti i nelagode kod onih na čiji račun zbijamo te šale? Zbijamo li šale nekomu iza leđa, pri čemu se koristimo nekom njegovom »lošom« stranom, nespretnošću ili nekim drugim obilježjem, kako bismo sebe stavili u prvi plan i pridali si važnost koja može biti i znak naše oholosti?
Ako bismo tako postupali, te bismo šale, koje često prerastu u izrugivanje, mogli nazvati ne samo osobnom slabošću, nego i grijehom. Dakako da šale mogu biti bezazlene i da mogu – kao što pišete – ići za tim da ne nanesu nikomu štetu, ali ako nam namjere nisu dobrohotne ili nam je namjera povrijediti drugoga zbijanjem šala, zaključili bismo da je riječ o grijehu protiv bližnjega i da s time moramo prestati. Čuvati tuđe dostojanstvo u svakoj prilici (i kada je taj drugi prisutan i kada nije) daleko je važnije od naših šala koje nas mogu dovesti do grijeha oholosti pa bismo Vam preporučili da se tako ne ponašate.
