Sredinom travnja u Trakošćanu je održan 45. međunarodni simpozij profesora filozofije i teologije o temi »Spasenje u suvremenom kontekstu«. Simpozij je okupio profesore s triju bogoslovnih fakulteta s hrvatskoga govornoga područja (Zagreb, Đakovo i Sarajevo), s Teološkoga fakulteta Sveučilišta u Ljubljani te s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Grazu. Nije teško zamisliti da su na znanstvenom skupu došle do izražaja kulturne razlike među sredinama iz kojih su pristigli profesori filozofije i teologije. Tražeći sugovornika koji bi progovorio o nekim temama koje su došle do izražaja na skupu, Glas Koncila se obratio salezijancu dr. Janezu Vodičaru, dekanu Teološkoga fakulteta Sveučilišta u Ljubljani.
Svakako mislim da skup upravo s obzirom na to što ste spomenuli ima svoju važnost. Dobro je, primjerice, iz perspektive Ljubljane baciti pogled u Austriju da vidimo što nas čeka, ali i u Hrvatsku jer vi još imate nešto što smo mi prije, recimo, još dvadesetak godina mislili da imamo, na primjer još uvijek dobar broj svećeničkih zvanja. To nam pomaže vidjeti jesmo li možda u čemu pogriješili, kako bismo opet pronašli put naviještanja evanđelja ljudima koji sada žive.
Mislim da je jedna od najvažnijih zadaća Crkve pronaći ravnotežu između života konkretnih ljudi i poruke koju ona naviješta. S jedne strane ne možemo prihvatiti neko posadašnjenje kršćanske poruke, »aggiornamento« koji bi odustao od kršćanske istine, a s druge ne možemo ni istinu, da tako kažem, tako »zamrznuti« i konzervirati da je današnji ljudi ne razumiju, da im ona ništa ne znači; ne možemo gledati samo u objavu, a zaboraviti komu je ona danas namijenjena, niti možemo gledati samo u današnje ljude i zaboraviti na bit poruke koju smo pozvani prenijeti. Ovakvi skupovi iznose na vidjelo kako probleme tako i neke perspektive i moguće pristupe za suočavanje sa sadašnjim stanjem. Konačno rješenje nema nitko. No razmjenom spoznaja i iskustava bolje razumijemo problem i bliže smo rješenju.
Kad slušam predavače iz Sarajeva, Đakova i Zagreba, mislim da iznose živa pitanja: Kako naviještati Kristovo spasenje, koje su dodirne točke između toga spasenja i potreba današnjega čovjeka? Predavači iz Graza mnogo pak govore o čovjeku koji je izgubio vezu sa stvarnošću, sa samim sobom, pa vapi za rješenjima i pita se što u biti čovjek jest.
I oni traže rješenje koje nastoji spojiti konkretnoga čovjeka i Isusa Krista. Isus nas je došao spasiti, no postavlja se pitanje od čega. Poznat nam je posthumanizam i slična misaona strujanja koja uništavaju sliku o čovjeku kakvu smo do sada imali. No mislim da ono bitno u čovjeku i dalje ostaje: želi biti prihvaćen kao osoba, kao onaj koji nije ljubljen samo danas i sutra, nego ga Bog ljubi oduvijek i zauvijek. Mislim da je ta poruka bitna i da svi tražimo kako to čovjeku priopćiti. Jedni tomu možda pristupaju s jedne strane, drugi s druge – no svi tražimo odgovor na pitanje kako čovjekovo dostojanstvo vratiti najprije u našu teologiju, dakle u teoretski pristup, a onda i u pastoral; te kako kao Kristovi učenici živjeti u ovom svijetu. To nam je traženje zajedničko. A odgovori i prijedlozi su različiti. Tako to i mora biti. Ako nema »konflikta interpretacija« – kaže Paul Ricoeur koji je bio temom moje doktorske disertacije – svi ostajemo zatvoreni u svoje svjetove u kojima se gušimo.
Mislim da jest. Što je drugo sinodski put Crkve nego traženje kako ćemo spasenje, koje smo dobili po muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista, danas živjeti kao Crkva?
Kad netko postane kršćanin, ne može to biti sam, kao da je otok. Mora se negdje pozicionirati. Kad nastupi problem, primjerice bolest, kamo će ići? U Sloveniji znadem nekoliko ljudi, pa i mladih, koji su skloni u svemu oko sebe vidjeti samo loše, Sotonu, pa traže uglavnom egzorciste. To nije kršćansko spasenje. Bitno je znati što je bit kršćanske vjere te znati ponuditi drugima razloge nade koju nosimo. Kad kao dekan Teološkoga fakulteta odem na Sveučilište i susretnem druge dekane, kad neformalno sjednemo kako bismo popili kavu, o čemu počne razgovor? O posljednjim postignućima elektrotehnike? Ili medicine? Ne! Dolazimo do životnih pitanja. »Kako možeš vjerovati?« znaju me pitati. To nije provokacija, nego ljudi baš traže odgovor. Sad je pitanje znam li im ja kao teolog i svećenik reći ono što im trebam reći. Upućujem li ih stvarno u ono što Krist donosi?
U mnogočemu to jest problem. Kamo god bi Pavao došao, ljudi izvan zajednica nisu o Kristu ništa znali, ili gotovo ništa. Kršćanski je navještaj za njih uistinu bio novost. Kad mi danas propovijedamo, ne možemo poći od nule. Ljudi već imaju neku sliku o Crkvi, o spasenju koje ona propovijeda. Često je ta slika negativna, za što smo ponekad i mi vjernici suodgovorni. Važno nam je znati što ljudi misle i kakvu sliku imaju. Zato su nam potrebne discipline koje se bave čovjekom u suvremenosti, poput sociologije, psihologije i slično. Konačni je cilj tu jednu, trajno valjanu evanđeosku poruku izreći na nov način kako bi bila razumljiva današnjim ljudima.
Još mi se nešto čini presudno važnim. Sveti je Pavao dobro znao kakvo blago ima i što ljudima nudi. Stoga nije išao samo u kršćanske zajednice, nego i na areopag, na trg među sve ljude. I tu je naviještao Isusa Krista. Jesu li ga odmah svi shvatili, to mu je uistinu bilo drugotno. No gdje su današnji areopazi, gdje je glava današnjih ljudi. Često u ruci, na dlanu, u pametnom telefonu. To znači da i mi na tom području moramo biti prisutni. No s tim je povezan još jedan veliki problem današnjice, a to je pitanje kako danas čovjeka privući da se uopće bavi nečim dubljim. Jer kako danas funkcionira komunikacija pametnim telefonima? Kratko, brzo, a time i površno. Kako probiti tu barijeru da se ljudi počnu zanimati za nešto dublje, za nešto za što je potrebno promišljanje, sazrijevanje? Istodobno nipošto ne smijemo zaboraviti da se kršćanstvo zasniva na Božjem utjelovljenju i da spasenje dolazi po čovjeku. To također znači da ono naviješta prije svega izravnom ljudskom komunikacijom, a poglavito životnim svjedočenjem. Okružje u kojem danas naviještamo kršćansku poruku uistinu je vrlo kompleksno.
Svakako bi dobar dio rješenja bio u tome. O manjim zajednicama i župi kao zajednici tih manjih zajednica govori se već dugo, a sada one možda postaju znak vremena koji ima i širu važnost. Ne znam kako je u Hrvatskoj, no u Sloveniji u srednjoškolskoj populaciji između 10 i 15 posto mladih ima psihičkih problema. Teško je dati odgovor koji bi potpuno objasnio uzroke takvoga stanja. Dio odgovora možda leži u odgoju, u raskoraku između zaštitničkoga odgoja djece koja ne smiju – moglo se o tome čuti i na skupu – doživjeti nikakve negativne emocije s jedne strane te s druge strane okrutne stvarnosti odraslih u kojoj se odjednom nađu, posve nepripremljeni. Drugi dio odgovora sasvim je sigurno seljenje komunikacije iz realnoga, izravnoga i međusobnoga područja u virtualno. U svakom slučaju gotovo se može reći: nastavimo li ovako, svi ćemo poludjeti. U tom su smislu manje, intimnije zajednice možda ne samo pastoralna potreba, nego i ljudska nužnost. Jasno, za okupljanje takvih zajednica, u kojima nije važan samo broj, nego i skrb jednih za druge, potreban je veliki angažman, nije dovoljno »obaviti« uobičajene sakramentalne prakse. Tek onda, kad se uspostavi temeljno zajedništvo, od stvarne koristi mogu biti i spomenute nove tehnologije komunikacije.
Svakako se slažem s Vašim razmišljanjem. No ako mladi čovjek ne doživi skupinu, zajednicu u kojoj se može smiriti; ako ne odbaci telefon i ne gleda u čovjeka, kako će uopće doći do ozbiljnijih pitanja. Što je eshatologija u svijetu u kojem živimo? Kamo ćemo na godišnji odmor, kako ćemo kupiti auto, kako ćemo do stana, kako ćemo pronaći bolji posao… A kad osoba dođe u krizu, gdje će pronaći odgovor. Oni koji su išli na vjeronauk u školi – kod nas ni njega nema – možda su čuli za mjesto gdje ga mogu potražiti, za Crkvu, i možda će ga potražiti. A oni koji nisu čuli, ili su u medijima čuli samo da se u Crkvi događaju pedofilski skandali i da Crkva ima puno novca, što će oni? Tražit će odgovore na sve strane. No hoće li ih uistinu naći? Zato mislim da uistinu treba mladim ljudima pružiti mjesto gdje si mogu postaviti egzistencijalna pitanja s kojima se svi mi prije ili kasnije susrećemo. U tom mi je smislu drago što su u nas mnoge župe preuzele od nas salezijanaca praksu ljetnih oratorija za djecu i mlade. Zapravo mladi rade s djecom. Tu se stvaraju veze, zajedništva. Mnogi parovi koji su se na tim oratorijima upoznali kasnije su se vjenčali. Takvi mladi i takvi parovi guraju stvari naprijed. Ne mora sve odraditi svećenik, ali mora okupiti animatore, mora im dati mogućnost, voditi brigu. Isus nas je spasio. To je blago koje imamo. Moramo biti svjesni te velike vrijednosti koju imamo i tražiti plodno tlo gdje se ona može očitovati, a onda i produbljivati, rasti.
Mislim da teologija mora očuvati svoj znanstveni značaj i da mora tražiti putove kako govoriti o Bogu danas. Što je teologija u Crkvi tražila kroz čitavu povijest kršćanstva? Jezik kojim će Crkva prenositi istinu koju je Isus donio.
Kako ćemo je prenositi danas ako nismo povezani s ovim svijetom, ako nismo bačeni u sve probleme s kojima se čovjek danas suočava; ako nismo na mjestima gdje se stvara govor i kultura? Zato je i za nas važno da teologija bude u sklopu sveučilišta. S druge strane uistinu moramo paziti da ne izgubimo istinu koju imamo. Ta se istina, međutim, ne brani samo teoretski, nego i svjedočanstvom života. Tu akademski status ima i svojih nedostataka. Znamo što se na fakultetu vrjednuje: doktorat, objavljivanje radova za napredovanje u zvanju… Nitko nikoga ne pita kako živi. No tu odgovornost ne treba zanemarivati. Mislim da se na Zapadu previše otišlo u ovu, uvjetno rečeno, svjetovnu stranu: kako biti moderni, kako u teologiju unositi inovativnosti. A zaboravilo se kako govoriti i svjedočiti o Bogu konkretnim ljudima. Kao što se moglo vidjeti i na ovom skupu, mnogi profesori teologije i kod nas i kod vas su laici. Za naše slovenske laike profesore, a mislim i za hrvatske, mogu reći da su često bolji kršćani nego mi svećenici. S vremenom će svećenika, u nas u Sloveniji posve sigurno, biti sve manje i mnogo će toga nužno morati preuzeti laici. Stoga je važno graditi uzajamno zajedništvo. Ako je negdje na Zapadu problem prevelika institucionalizacija i profesionalizacija ljudi koji rade u Crkvi, mi u Sloveniji imamo obrnuti problem. Imamo mnogo laika koji se nesebično angažiraju u Crkvi, ali većini njih ne možemo, budući da institucionalno nemamo gotovo ništa, ponuditi nešto od čega bi mogli živjeti. Na tom trebamo raditi.
Što se tiče kateheze, ona varira od mjesta do mjesta. I ovisi o obitelji: ako se u obitelji živi vjera, i djeca će pohađati katehezu, ako ne, odustat će. Već sam 23 godine u Ljubljani i moje je iskustvo sa srednjoškolcima ovakvo: od prosječno 25 učenika u razredu župnu katehezu pohađa jedan ili dva. Što je s drugima? Uglavnom o religiji ne znaju ništa, osim onoga što čuju u medijima ili usput od drugih. S druge strane, nedavno sam se susreo sa srednjoškolskim profesorom iz Austrije i pitao sam ga koliki postotak učenika pohađa vjeronauk u školi. U nižim razredima do 90 posto učenika. A kad se u srednjoj školi sami mogu ispisati, bez roditelja, ostaje ih više od 80 posto. Što mi to govori? Da u školskom vjeronauku mladi ipak nešto nalaze i dobivaju, uza svu sekularizaciju koja je u Austriji jako uznapredovala. U Austriji su, međutim, pogriješili što paralelno nisu razvijali župnu katehezu. Dakle, na pitanje o činjenici da je Slovenija, uz Albaniju i veći dio Francuske, jedina europska zemlja koja nema neku vrstu religijske nastave, rekao bih ovo: Jasno nam je da sadržaje koji spadaju pod (župnu) katehezu ne bi bilo dobro jednostavno prebaciti u školu. No žao nam je što unutar našega školskoga sustava ne postoji predmet na kojem bi se naši mladi susreli s ozbiljnim egzistencijalnim pitanjima, s ozbiljnim moralnim pitanjima, s govorom o zajedništvu, s informacijama o vlastitoj vjeri i drugim religijama. Kod nas je većina po tom pitanju nepismena. Ne znaju što je religija, što je kršćanstvo, što je islam… Znaju samo da u Crkvi ima zloporaba, da postoji islamski terorizam…
