I ove je godine fizika najpopularniji predmet na maturi, koji je prijavilo 7055 pristupnika. Slijede biologija sa 4873 prijave, politika i gospodarstvo sa 4223 prijave te kemija sa 3782. Informatiku je odabralo 3058 kandidata, psihologiju 2768, a primjerice sociologiju njih 669 (filozofiju tek 97). Ove je godine tiskano oko 140 tisuća ispita, koje je izradio 131 član stručnih skupina za 12 obveznih i 15 izbornih predmeta s oko 2000 zadataka. Većih promjena u odnosu na lani nema. Nacionalni centar promijenio je broj izbornih predmeta koje učenici mogu odabrati pa ih je sada maksimalno pet umjesto šest. Druga promjena jest da su maturanti prošle godine za esej iz hrvatskoga jezika trebali pripremiti četiri književna djela, a sada će ih biti osam. Bilo je godina u kojima je na popisu bilo i po 10, 12 ili 14 djela, a stručne radne skupine predložile su povratak optimalnomu broju. Provedbu ispita nadzirat će oko 20 tisuća nastavnika u 381 srednjoj školi i u šest ispitnih centara, navela je u Jutarnjem listu Mirela Lilek.
Odgodu upisa u prvi razred osnovne škole ove je godine dobilo 4000 djece najčešće zbog psihofizičke nezrelosti. Izloženost djece ekranima usporava kognitivni razvoj, dovodi do teškoća s pozornošću, usporava razvoj govora i potiče agresiju, a preporuka je Svjetske zdravstvene organizacije da djeca do druge godine ne budu izložena ni jednoj vrsti ekrana. Rezultati istraživanja Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba iz 2017. godine pokazali su da je čak osmero od desetero male djece u RH u doticaju s ekranima.
Razvoj dječjega mozga najintenzivniji je do treće godine, tumači psihologinja Ivana Bilić iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Zagrebu. Objašnjava da mozak funkcionira preko sinapsi koje su veza između različitih neurona. U slučaju da se dijete nedovoljno izlaže različitim vanjskim podražajima, odnosno kada je većinu vremena izloženo istomu podražaju, primjerice ekranima, veze se počinju stanjivati i brzo nestaju, objasnila je psihologinja Bilić. Edukacijska rehabilitatorica Jelena Petranović kaže da djeca mlađa od dvije godine ne bi smjela uopće biti izložena ekranima osim videopoziva s bliskim osobama, i to pod nadzorom odrasle osobe. Ta izloženost, tumači, ne bi smjela trajati dulje od pola sata na dan. Djeca u dobi od tri do četiri godine također ne bi smjela provoditi više od 30 minuta pred ekranom, a djeca od pet do deset godina od sat do sat i pol na dan. Važno je upozorenje da vrijeme provedeno pred ekranom treba balansirati s razvojem praktičnih vještina i boravkom vani. Kada su veze u mozgu čvršće, djeca će uspješnije percipirati svijet oko sebe, lakše će komunicirati i usvajati nove informacije. Stručnjaci upozoravaju i da treba pomno odabrati što će dijete gledati te da treba dati prednost sadržajima na materinskom jeziku (nisu rijetki slučajevi da djeca prije progovore engleski).
Dugotrajna izloženost ekranima smanjuje djetetovu samokontrolu te pridonosi razvoju agresivnoga i autoagresivnoga ponašanja. Dijete pred mobitelom ili tabletom jednim klikom dobije sve i odmah. Brze izmjene sadržaja smanjuju dugotrajnost pozornosti i koncentracije te im podražaji iz vanjskoga svijeta koji su sporijega ritma postanu dosadni i nezanimljivi. Edukacijska rehabilitatorica Petranović kaže da se to u vrtiću vidi kada djeca ne uspijevaju pratiti čitanje priče, slušati upute, usvajati nova znanja, samostalno se igrati te generalno sudjelovati u vođenim aktivnostima. Kada je dijete u dvosmjernoj komunikaciji s odraslim ili drugim djetetom, ima priliku imitirati govor te verbalno izražavati svoje potrebe i osjećaje, učiti o suradnji, iskazivanju emocija, empatiji, regulaciji osjećaja i raznim drugim vještinama koje su potrebne za razvoj govora i postizanja socio-emocionalne zrelosti.
Danas, u doba velike usamljenosti, treba se pojačano brinuti za svoje bližnje. Nemio događaj samozapaljenja čovjeka na Trgu sv. Marka u Zagrebu potaknuo je novinare Slobodne Dalmacije da za savjet upitaju dr. Ivana Urlića, splitskoga psihijatra. Rekao je da su čest poticaj za pomišljanje na suicid kriza, bolest, starost i usamljenost, ali i »gubitak osjećaja smisla«. Prepoznavanje prvih signala u osoba koje razmišljaju o oduzimanju života problem je s kojim se medicina muči. Vrlo često te osobe koje su u krizi sa smislom života i mogućnošću trpljenja daju signale koji mogu biti verbalni pa se može čuti: »Ovakav život nema smisla« ili: »Ovo je patnja bez kraja«, ali mogu biti i neverbalni, kada osoba mijenja raspoloženje i ponašanje. Recimo, od veseljaka čovjek postane hiperaktivna ili utučena osoba. Ona na taj način bježi od tegoba kojima ne vidi rješenja – objasnio je psihijatar. Rekao je i da u kakofoniji svih užasa glas religije, nažalost, često se izgubi. »Ali, ne odustajte, poslušajte! Samo smo zrnce pijeska na plaži, ali sve što se događa jednom od nas – događa se i drugima. Nismo sami. Ne zaboravite da smo samo ljudi, ljudi koji imaju pravo na grešku. Nađite i okružite se dobrohotnima, onima koji su voljni slušati vas, okružite se prijateljima koji će vas slušati. To je prvi korak. A korak po korak – stiže se do rješenja!« poručio je u razgovoru s Milenom Budimir za Slobodnu Dalmaciju.
