Evanđelje opisuje kako je Elizabeta radosno dočekala Mariju, sva iznenađena što je upravo k njoj došla, te kako je fascinirana njezinom vjerom. Pa je rekla: »Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina.«
Elizabeta je pokazala koliko je bila velika njezina vjera, obradovala se Mariji jer je znala da donosi Boga u njezin dom. Ne bi li se i ljudi današnjice mogli zamisliti kakva je njihova vjera? Postoji li svijest da dobri Otac za svakoga čovjeka ima poseban dar koji je omotan ljubavlju, a da bi se mogao odmotati, mora se imati otvoreno srce, jer nikomu nije stalo da čovjek bude sretan kao što je stalo Bogu. Zašto? Jer ljudi su njegova djeca.
To otvara pitanje kako prolaze božićni dani – što se donosi u obitelj, a što se iz obitelji odnosi? Što u obitelji zauzima prvo mjesto, Bog ili svjetovne tradicije, hrana i zabava? Koliko se vremena provede sa svojim najbližima u razgovorima o Isusu?
Onaj tko je pozvan na sakrament braka zna da je obitelj veliki blagoslov. Ako svi vole za svoj rođendan dobiti pažnju, pa zar se ne bi mogla donijeti odluka unutar obitelji da onaj tko je dao svoj život za čovjeka također zasluži da mu se zajednički obiteljski dar donese za njegov rođendan?
Isus dolazi u tišini, a ne u buci, osobito ne u svjetovnom slavlju Božića. Lagano i bez ikakve žurbe, od čovjeka traži da mu pokaže ljubav koju čuva samo za njega, a onaj tko se odazove doživljava nešto novo, kao Marija. Mijenja mu se život. Što u duši čovjeka znači kad kaže: Sretan Božić? Kako se osjeća kad zna da je ostalo nekoliko sati do proslave njegova dolaska? Može li stati nasamo sa sobom, i reći da je spreman na dolazak Božića?
Pitanje je i je li čovjek doista svjestan sljedećega: da Marija nije rekla svoje »da« Gospodinu, ne bi bilo Božića? I upravo to pitanje treba pokrenuti čovjeka da u srcu pripravi put i radosno iščekuje njegov dolazak. Zato je vrlo važno Majci Božjoj povjeriti svoje srce i sve što se nalazi u njemu, kako bi ona izmolila milost kod Gospodina da se Isus rodi i u čovjekovu srcu.
