Prevrtljivo ljeto na izdisaju. Za volanom, na relaciji »pos’o – kuća«, slušam meteorološke i klimatske stručnjake koji mi s radija najavljuju kako će se za nepunih dvadeset godina na ljetovanja i godišnje odmore ići u devetom i desetom mjesecu, jer se zbog visokih temperatura i klimatskih promjena ne će moći ići ranije, kao sada. Pa si mislim, naglas:
– Dobro, ali što će onda raditi, gdje će ljudi biti u sedmom i osmom mjesecu, kad temperature budu kao u loncu graha?
– Gdje će biti? Pa na odmoru u nekom drugom dijelu svijeta – kao iz višecijevnoga raketnoga bacača odgovara mi suputnik, radni supatnik Franc – tam’ gdje ni tak’ vruće u tom času! Ljetovat će ljudi, odmarati se! Ne ćemo valjda trošiti energiju ili riskirati hercšlag radeći po pasjoj vrućini?! Ići će se samo s odmora na odmor, uvijek u trenutačno najbolji klimatski pojas na svijetu. Od Pireja do Havaja i nekoga trećega zemaljskoga raja… Kaj, pitaš se tko će raditi? Pa zar ne vidiš da još malo i nitko u tom našem naprednom i razvijenom svijetu ne bu ni trebal delati! Radit će umjetna inteligencija, a mi ćemo samo ljetovati i odmarati se! Znaš, kak’ po onoj svenarodnoj: »Saamo zaaabava!« Tam’ gdje nas sad radi pedeset, bit će nas dosta pet; tam’ gdje nas je deset, sve će ubuduće zbaviti jedan, a gdje nas je sad manje od deset, bit će dost’ i samo jedan umjetno inteligentan robot! Stari, pa već smo na korak do toga, samo da prođe ovo prijelazno razdoblje u kojem još, dok nam roboti ne stasaju, imamo Nepalce, Pakistance, Sirijce, Filipince i druge kojima ovo ispod 50 celzijusovaca ništ’ nije prevruće. A još nam, pride, stvaraju privid života na euro-ulicama… Čudno me gledaš? No dobro, to ljeto zauvijek, taj odmor bez kraja imat će vjerojatno samo oni najbogatiji, uspješni i poduzetni, ali i mi ostali, zasad još smrtni Europljani… Mi bumo dobili svaki po klima-uređaj ili makar ventilator; čips i kokice, grickalice po izboru, da se možemo u sve vrele dane izležavati pred sitnim i divovskim ekranima »Velikoga Brata«, koji će nas očinski gledati s druge strane, u našem pasivnom odmoru…
– Hajde dobro, skrati… – prekidam ga. – Žurim se doma, večeras je važna tekma na telki!
– A kad nije? Eto, vidiš, i nogomet je postao uvijek, pa kaj ne bi i ljetni odmor bio zauvijek? – probode me Franc na kraju balade, kao ludoga bika koji se zaletava samo na crveno, ne videći druge opasnosti.
