Obilje koje nadmašuje osnovne potrebe i užitci koji prevršuju mjeru, sve ono za čim čovjek teži ne bi li si priskrbio ugodu i zadovoljstvo, naziva se raskošju. Njoj naginju mnogi pojedinci, čak i narodi u čijim su kulturama materijalno bogatstvo i luksuz utisnuti kao simboli uspjeha ili sreće. U čežnji da im stvari donesu osjećaj zadovoljstva ili društvenoga prestiža, oni koji čeznu za raskošima u srcu se dive prolaznomu sjaju, propuštajući dodirnuti naoko neopipljive ljepote.
Oni se – kako kaže sveti Augustin u svojim »Ispovijestima« – »dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokomu prostranstvu oceana, i kružnomu pokretu zvijezda; pored sebe prolaze i – ne dive se ničemu«.
No čemu se čovjek doista treba diviti? Nesumnjivo i materijalnomu, odnosno njegovim ljepotama, ali napose najuzvišenijemu i najiskrenijemu obliku raskoši koja proizlazi iz vjerodostojnoga – tim više kršćanskoga – života; života čija se istinska radost ne zrcali u hirovitu gomilanju, nego u skromnu dijeljenju. Radost je to koja ne traži svoju puninu u neprestanu nadmašivanju tuđih, nego u smirenu i zahvalnu uživanju vlastitih blagoslova. Time se otvara put za istinsku raskoš, koja se poput samodostatnoga cvijeta zalijeva poniznošću, iskrenošću, služenjem, a svoju puninu pronalazi u prekrasnom cvatu vlastitih duhovnih bogatstava. U toj raskoši čovjek pronalazi smisao koji nadmašuje potrebu za vanjskim pohvalama ili nagradama. Takva raskoš prava je radost jer, blistajući poput zvijezde, postaje općim smjerokazom prema izvoru žive vode: kako onima koji se njome već napajaju tako i onima koji još uvijek za njom žeđaju.
