U svakodnevnom životu često se događaju nepotrebna traženja osobnoga identifikacijskoga broja (OIB-a), što dovodi do moguće povrjede osobnih podataka građana, a s tim u vezi i do mogućih zloporaba. Zato valja podsjetiti što je OIB i koja je njegova svrha. To je osobni identifikacijski broj kojim je zamijenjen nekadašnji JMBG, odnosno MBG, što je bila kratica za jedinstveni matični broj građanina. OIB je uveden u obveznu primjenu za sve građane i pravne osobe 1. siječnja 2009. g. posebnim Zakonom o osobnom identifikacijskom broju (Narodne novine broj 60/08). Tadašnja promjena, odnosno zamjena JMBG-a (MBG-a) OIB-om bila je obveza prema međunarodnim propisima Europske unije, u svrhu standardizacije u informatizaciji različitih službenih evidencija.
Prigodom uvođenja, posebno se naglašavalo da je taj broj tajan i da ga ne smiju tražiti ni ustanove, a ni pojedinci koji nemaju za to javna ovlaštenja. To ograničenje propisano je zato što se na temelju toga broja mogu doznati svi podatci vezani uz imovinsko stanje građanina (nekretnine, imovina, druga stvarna primanja i sl.). Zato u sustav OIB-a imaju pravo ulaziti samo Porezna uprava, Ministarstvo unutarnjih poslova, Državni zavod za statistiku, sudski registri trgovačkih sudova i određena druga tijela državne uprave.
Koji mogući korisnici imaju pravo zahtijevati od građana njihov OIB, propisano je citiranim Zakonom u članku 5., stavak 1., točka 2. Prema tomu propisu OIB se smatra jednom vrstom tajnoga podataka, koji ne trebaju znati ostali građani, a ni druge pravne osobe koje nemaju za to posebna ovlaštenja. Dakle, građani nisu dužni svakomu na njegovo traženje davati podatke o svojem OIB-u.
Na žalost, danas je uobičajeno da svatko traži od građana i unosi u svoje evidencije njihov OIB. To se osobito odnosi na telekom operatere, banke, knjižnice i druge institucije, od kojih neke čak uvjetuju daljnje korištenje usluga ili zasnivanje usluga traženjem podataka o OIB-u.
Tako primjerice za produljenje ugovora za preplatu Max TV-a dobijete telefonski poziv (ne možete znati da je to baš netko iz Max TV-a, može biti i netko drugi tko se tako predstavlja) u kojem traže vaš OIB. Na prigovor da ste im već dali svoj OIB prigodom sklapanja prvoga ugovora, odgovaraju da je to samo provjera ispravnosti broja.
Sva takva neovlaštena i nepotrebna traženja OIB-a su uznemiravanje građana, a samo u svrhu tobožnjega osiguranja neizvršene redovite uplate pretplate. Nadovezujući se na tu pojavu, postavlja se pitanje čemu služi osobna iskaznica, u kojoj se nalaze svi podatci o identitetu pojedinoga građanina, njegovo ime i prezime, godina rođenja i adresa. Osobna iskaznica trebala bi biti dovoljan dokument za utvrđivanje identiteta građanina.
Događaju se apsurdne situacije kao primjerice kada dobijete opomenu za zakasnjelu pretplatu uz prijetnju isključenja. Živite u nekom selu udaljenom nekoliko kilometara od mogućega mjesta uplate. Tada zamolite susjeda da izvrši uplatu, na što on pristane, ali bude odbijen jer ne zna vaš OIB. Čak i u slučaju da ste osobno kao dužnik pokušali platiti vlastito dugovanje na nekoj perifernoj ispostavi internetskoga operatera, odbiju ako nemate ili ne znate napamet vlastiti OIB. Možda bi bilo dobro da svaki građanin »tetovira« svoj OIB na dlanu svoje ruke. Nameće se pitanje zašto osobna iskaznica nije dovoljna za identifikaciju uplatitelja, a dovoljna je u banci kada se podiže mirovina. Očito je da je riječ o samovolji određenih institucija i pravnih osoba prema načelu »od viška glava ne boli«, a građani, još nedovoljno poučeni o svojim pravima, šutke prihvaćaju takva nedopuštena ponašanja.
