Svibanj 1945. bio je mjesec smrti tisuća i tisuća Hrvata, tako i brojnih intelektualaca i književnika, a među najpoznatijim je stradalnicima i književnik Vinko Kos. Rođen je u Vučetincu, Sveti Juraj na Bregu, 10. srpnja 1914. kao prvo od 11 djece u obitelji. Polazio je franjevačku gimnaziju u Varaždinu te studij bogoslovije u Škofjoj Loki, koji je napustio 1936. Godine 1939. postao je urednik »Seljačke omladine« i »Hrvatskoga sjevera«, a za rata »Ustaške uzdanice«. Maturiravši 1940. na II. klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, upisao je hrvatski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu, ali studij je prekinuo 1943. Prevodio je Rilkea, Tagorea, Verlainea i Eminescua, a njegove su pjesme prevođene na talijanski, njemački, španjolski i rumunjski. U rukopisu ostadoše drame, igrokazi, pisma, kritike, prijevodi i pjesme. Za djecu je pod pseudonimom Čika Nika objavio nekoliko knjiga. Na poticaj nadbiskupa Stepinca izradio je program dječje lektire, pisao o odgoju te osnovao i od 1942. do 1945. vodio u Zagrebu Dječji grad (poslije Pionirski, sada Grad mladih).
Prve pjesme objavio je u đačkoj »Zori« te u »Anđelu čuvaru«, »Luči« i nizu drugih listova, revija i novina. Prva mu je zbirka »Vodopad«, a slijede »Kipar«, »Šišmiš« i kajkavska »Lada«, posvećena Međimurju. »Kipareći u osami svoje stihove, protkao ih je najnježnijim lirizmom« (M. Marčinko). »Podavši se pustinjačkoj udaljenosti od svijeta« (V. Kolbas Lidov), postaje »pjesnikom osamljenosti i šutnje« (L. Brajnović). Tako su mu i religiozne pjesme građene u duhu hermetične mističnosti, što pokazuju i ciklusi »Križni put« i »Dolorosa«. Postavivši sebi »granicu vječnosti kao granicu svojih htijenja… izvlači hrvatsku religioznu poeziju iz kovčega klasicizma i nadahnjuje je registrima najmodernijih tonova« (L. Kordić). Da je preživio, bio bi odlučan njegov utjecaj na razvoj suvremenoga hrvatskoga pjesništva.
Nažalost, voljena međimurska gruda nije mu »vu svojemu krilu jeden vogel dala«, kako je zaželio u pjesmi »Tihe reči«. Posljednjih dana rata u dogovoru sa suprugom povukao se u Austriju, gdje je, bolestan od tifusa, zastao u nekoj staji kod Celovca. Tom »tihom čovjeku s Bleiburga« (T. Maroević) ne zna se grob. (L)
