Da je sve opipljiviji strah od crkvenoga raskola ili šizme između Katoličke Crkve u Njemačkoj i sveopće Crkve, do kojega vode nastojanja i većine njemačkih biskupa u sklopu tamošnjega sinodskoga puta, a tiču se npr. labavljenja spolnoga morala i discipline sakramenata koji su sve dalje od službenoga crkvenoga nauka, moglo se zaključiti između redaka u priopćenjima i drugim izjavama nakon što su njemački biskupi završili u petak 18. studenoga svoj ad limina pohod Svetoj Stolici. Naizgled je u Rimu sve bilo u redu, mnogo se razgovaralo, dijalogiziralo, ali čini se da je malo toga zapravo – u redu. Glavni je argument njemačkoga sinodskoga puta i promjena za koje se zauzimaju biskupi, svećenstvo, redovništvo i laikat koji pripada tzv. glavnoj njemačkoj crkvenoj struji da biskupi slušaju što govori i misli Božji narod pa djeluju u skladu s njegovim željama.
To je polazište na kojem je pred Papom, državnim tajnikom Svete Stolice i predstavnicima dikasterija inzistirao predsjednik Njemačke biskupske konferencije. No opravdano je pitati na koji Božji narod točno misle.
Uglavnom se, naime, fokus njemačkoga sinodskoga puta stavljao na odnos između Crkve u Njemačkoj i Svete Stolice, to jest što će se dogoditi ako većina biskupija koje se nalaze na području Njemačke počne primjenjivati drugačiji nauk jer tako navodno želi većina. No malo se pozornosti pridaje tomu da Božji narod u Njemačkoj nije samo onaj čija stajališta kao u kakvoj parlamentarnoj većini zastupa većina članova Sinodskoga puta. Toj struji zacijelo ne pripada npr. sve moćnija njemačka vjernička katolička inicijativa »Novi početak« (»Neuer Anfang«) koja je baš u vrijeme pohoda njemačkih biskupa objavila da početkom 2023. ide u svoj ad limina pohod u Vatikan te da nose pred Papu i institucije drugačija stajališta. To je ista inicijativa koja je početkom 2022. papi Franji u Vatikanu predala manifest s oko 6000 potpisa istaknutih katolika koji se ne slažu s njemačkim sinodskim putom, a podupiru ih i pojedini biskupi, kardinali i istaknuti teolozi. Njihovo jačanje, sve veća organiziranost, ali i homogeniziranost, donosi svjetlo u mraku ne samo za Crkvu u Njemačkoj, nego i šire, to jest svima kojima je stalo do jedinstva i očuvanja nepromjenjivosti crkvenoga nauka, pogotovo u pitanjima koja zadiru u čovjekovu narav.
Njemački sinodski put napravio je i u kanonskom smislu nekoliko pogrješaka kada je počeo čeprkati po temeljima crkvenoga nauka i nastojati ga mijenjati u skladu s modom. Umjesto da – što je opravdano i poželjno – preispituje pojedine odluke crkvenih vlasti i odgovornosti kad je npr. riječ o spolnim zloporabama (zbog kojih se navodno i krenulo s tamošnjom sinodom), išli su prema promjenama nauka. Drugo što su doveli u pitanje jest crkvenopravno načelo da se nikada ne ide u promjene ako će one ugroziti crkveno jedinstvo. No već na početcima sinodskoga puta u Njemačkoj znalo se da je rizik od raskola izvjesniji nego održavanje crkvenoga zajedništva. Stoga se može pitati je li se sve događalo s predumišljajem.
Sve to donekle se tiče i Crkve u Hrvatskoj jer i ona je sudionica opće sinode koju je na razini sveopće Crkve proglasio papa Franjo i u koju se prema izvještajima biskupskih konferencija iz nekoliko zemalja već uvukla natruha njemačkih sinodskih strujanja. To što je Papa nedavno odlučio da će se sinodski proces na razini opće Crkve produljiti za još jednu godinu šansa je da se homogeniziraju katolici kojima je stalo do crkvenoga jedinstva, i to ne samo u Njemačkoj. U tom smislu mogu se diljem Crkve u svijetu očekivati velika iznenađenja.
