Crkva nas uči da je savjest Božji glas u nama koji nas vodi u svakodnevnim životnim situacijama. Život nas pak često dovodi do trenutaka kada trebamo »odvagnuti« što je dobro, a što loše, kako za nas tako i za druge koji nas okružuju. Ponekad je lako razlučiti između tih dviju krajnosti dobra i zla, ali nerijetko se događa da ni sami ne znamo koji je put ispravan, odnosno koji put otvara vrata kraljevstva Božjega. Upravo nas ovo korizmeno vrijeme može potaknuti na razmišljanje o savjesnom ponašanju u svakom segmentu našega života: u školi, na fakultetu, poslu, u obitelji i prijateljskim krugovima, ali i općenito u društvu.
Ipak, valja istaknuti da savjesno i odgovorno ponašanje danas može zvučati kao isprazna floskula. Razlog je sve veći gubitak povjerenja u ljude, politiku i institucije, zbog čega mladi »upadaju« u beznađe i kulturu ravnodušnosti. Stoga je korizmeno vrijeme prilika da se preispitamo kako mi osobno pridonosimo »razbijanju« toga pesimizma i ravnodušja, i to u svakom trenutku svoga života. Da bi se ova aktualna situacija promijenila, nije potrebno biti na visokim poslovnim ili drugim položajima jer započeti možemo već od školskih i fakultetskih klupa te svoga radnoga mjesta. Možda neki ne će primijetiti naš trud i poštenje, ali mirna savjest prije počinka najbolja je plaća koju si krajem svakoga dana mlada osoba može pokloniti. Svijet je slika sačinjena od mnoštva dijelova slagalice i kada bi se samo jedan izdvojio, slika više ne bi bila ista – nedostajao bi joj važan dio. Upravo taj dio koji nedostaje može početi s gradnjom neke nove i ljepše slike i zbog toga je naše uzorno ponašanje, iako se to tako na prvi pogled možda ne će činiti, velika promjena koju ovu društvo tako željno treba. Poštenje, savjesnost i odgovornost vrline su koje nas trebaju pratiti cijele godine, a ne samo kroz 40 dana korizme. Na taj ćemo način postići da i nama Gospodin kada nas pozove može reći: »Valjaš slugo, dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!« (Mt 25, 21). I ne posustajte. »Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!« (Mt 5, 12).
Savjesnost je ideal kojemu trebamo težiti kako bi svako naše djelo bilo dobro, pošteno i pravedno. Savjesno djelovanje postupci su kojima zastupamo i borimo se za svoja uvjerenja te ponašanje koje je usklađeno s osnovnim kriterijem razlikovanja dobra i zla – savješću. Savjesnost, naravno, zahtijeva ustrajnost, ali i povjerenje u ispravnost savjesti koja usmjerava naše postupke.
Savjest je svojevrsni unutarnji kompas koji posjeduje svaka osoba. Ako je dobro formirana, onda procjenjuje što je dobro, a što loše, odnosno potiče na činjenje dobra i izbjegavanje zla. Stoga je temeljno načelo koje bi trebalo usmjeravati svako naše djelo: dobro treba činiti, a zlo izbjegavati (»Bonum est faciendum … et malum vitandum«). Kriterij kojim procjenjujemo što je dobro, a što loše upravo je naša savjest. Savjesnost nije samo nedokučiv ideal svakodnevnoga djelovanja, ona je i naša dužnost. Svojim primjerom možemo drugima pokazati da je nužno govoriti i djelovati, uključiti se i zastupati svoja načela, štititi i braniti od lošega. Savjest uvijek potiče na djelovanje, a ne samo pasivno promatranje nevolje ili nepravde. Ohrabruje nas i potiče da činimo dobro i suprotstavljamo se lošemu. Savjesno djelovanje nije samo ideal kojemu teži pojedinac, nego je i temelj pravednoga društva. »Savjest zahtijeva oblikovanje i obrazovanje. Ona može zakržljati, može ju se pogaziti, iskriviti tako da govori jedvice ili izopačeno. Šutnja savjesti može postati smrtonosna bolest čitave jedne civilizacije«, ističe papa u miru Benedikt XVI. Stoga valja imati na umu da je propitkivanje savjesti i njezino neprestano razvijanje dobro i za pojedinca i za društvo.
Odmalena učimo da je savjest Božji glas koji nam govori što je dobro, a što loše. Iskustvo to, naravno, i potvrđuje. Kako odrastamo, sve smo svjesniji činjenice da je savjest temelj etičkoga djelovanja, odnosno da djelovati savjesno znači činiti dobro. Zato je razumijevanje i razvijanje savjesti ključan korak koji nas može približiti idealu savjesnoga i odgovornoga djelovanja.
Savjesno obnašanje naših svakodnevnih dužnosti usađeno nam je još od malih nogu primjerima naših roditelja, obitelji i bližnjih odraslih ljudi koje smo pratili u njihovim zadaćama. No često bolje učimo od vršnjaka – stoga smo u ovom broju razgovarali s Ivanom Fedorom, novinarom i radijskim voditeljem na Radiju Sljeme. Kao temeljne motive za svakodnevni savjesni rad ističe: »Ne znam točno koliko me motivira vjera, a koliko odgovoran i pošten odnos prema samomu sebi. Svaki dan zahtijevati od sebe da budeš svoja najbolja verzija, da budeš ono što možeš biti i što u biti jesi, da svaki dan možeš reći: ‘Ja sam takav kakav jesam.’ Naravno da nije lako, ali u tome i jest čar – konstantna borba, traženje sebe i u trudu da zaista budeš ono što možeš biti.« U trenutcima kada u vrlo kratkom vremenu mora odlučiti kako će izvijestiti o nekim događajima svjedoči o misli koja ga prati: »Pilat je postavio sjajno pitanje koje me uvijek prati u poslu i koje si često postavljam: ‘Što je istina?’ To traganje za istinom, za onim što je bit događaja, vijesti, problema, to je ono čime se nastojim voditi u svom radu. Istina ne bira, ona je konkretna i jasna, no često duboko skrivena ispod slojeva površnosti, senzacionalizma, lažnih podjela, panike i ostalih problema. Svakodnevno s tim pitanjem slojevi se otkopavaju i dolazi se do onoga što je profesionalna bit naše struke – istinito izvijestiti.« I naposljetku, kada smo ga pitali što bi nam savjetovao u trenutcima kada je i savjest i savjesnost često žrtvovana radi profita i brzine novinarstva, kaže: »Opet bih iskoristio Pilata i ono njegovo pranje ruku. Ne perite ruke, ne bježite od problema, izazova, rada i truda, ne bježite od odluka. Budite hrabri i odlučni pa makar i pogriješili, ali budite svjesni svoje veličine. Nogometnim žargonom: puknite taj odlučujući penal, nemojte se skrivati!«
Bog je poslao svoga Sina Jedinorođenca da bude ljudima sličan i da svojim životom bude uzor čovjeku. Isusovo strpljivo podnošenje muke te izvršavanje spasiteljskoga plana primjer su nam savjesnoga obavljanja Božjega nauma. Iako je zavapio: »Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša«, Isus nastavlja i prihvaća otkupiteljsko poslanje kako bi nas očistio od grijeha. Primjer Isusova savjesnoga djelovanja je i kada ozdravlja u subotu – ozdravljuje bolesna čovjeka jer radi po savjesti, jer »slobodno je subotom činiti dobro« (Mt 12, 9-14).
Iako se u Bibliji Isus ne spominje u kontekstu savjesti, fra Bonaventura Duda ističe da je Isus Krist osloboditelj i oblikovatelj, to jest razveselitelj savjesti, a »velikim osloboditeljem savjesti« zbog svoga je otkupiteljskoga poslanja, u kojem je ostao »poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2, 6-11).
Priredili: K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter, J. Radoslavić
