U javnom prostoru i među ljudima može se naići na relativiziranje problema pobačaja. Ponekad se čini i da je odobravanje pobačaja mnijenje koje snažno prevladava u zapadnim društvima pa se kršćani i ljudi koji se s pobačajem ne slažu u svojim nastojanjima mogu osjetiti obeshrabreno. Iz pera talijanske spisateljice Cecilije Gelatolo projekt »Obitelj i mediji« predstavio je nekoliko savjeta kako ostati zagovornik prava na život, a da se pritom izbjegnu različita etiketiranja i osude koje mogu doći iz okoline.
Talijanska spisateljica predlaže da se u raspravu o pobačaju ulazi najprije s konkretnim podatcima i osobnim svjedočanstvima koja su svima lako dostupna i povjerljiva. Upozorava tako na činjenicu da se većina žena u trenutku pobačaja osjeća napušteno od svoje okoline i muškaraca s kojima su trebale dočekati dijete. Tvrdi i da je narativ o »pravu na pobačaj« ili »ženskim slobodama« krivo postavljen. »Umjesto da se do posljednjega daha borimo za ‘pravo na pobačaj’, zašto se takvom žestinom ne borimo da svakoj ženi ugradimo samosvijest da ona zaslužuje zreloga i pouzdanoga muškarca?« pita se spisateljica Gelatolo te napominje: »Najvažnije pravo žene u trenutku trudnoće jest pravo da ona ne bude sama. Pravi barjak slobode znači biti voljen, znati da je uz nas netko tko će nam biti potpora što god da se dogodi.« Spisateljica Gelatolo, koja je i sama prošla iskustvo spontanoga pobačaja, o čemu je i govorila u talijanskoj javnosti, nije se sramila vlastito iskustvo predstaviti kao argument u raspravama sa zagovornicima pobačaja. »Kada sam u raspravi spomenula da sam i sama iskusila pobačaj, gubitak vlastitoga djeteta u utrobi, sugovornik je smirio ton i počeo me slušati. Moja bol, moje iskustvo dalo mi je ‘autoritet’. Taj sugovornik čak je govorio o iskustvu njegove majke koja je izgubila dijete, koje je on zvao svojom malenom sestrom«, zapisala je spisateljica Gelatolo u članku koji je prenio projekt »Obitelj i mediji«.
