Koliko god su se brojna doušnička izvješća, i o najsitnijim detaljima, o djelatnosti biskupa Bäuerleina slijevala nadležnima u Službu državne sigurnosti, treba istaknuti da i on nije bio, kako se to pučki kaže, »od jučer«. Naime, neki su doušnici izjavili da nisu uspjeli u zadanoj misiji, kao što je to bio slučaj s uglednom gospođom koja se približila biskupu zahvaljujući njegovu zanimanju za umjetničke starine. Zabilješka od 23. ožujka 1962. donosi: »Po našim instrukcijama išla je na razgovor kod biskupa. Sa njime se zadržala u razgovoru oko sat vremena i izmedju ostalog pitala ga, da li će ovim Zakonom o amnestiji biti pušteni na slobodu njihovi svećenici.« Biskup joj je, očito osjetivši »zamku«, prilično oštro odgovorio: »Ne znam da li će biti pušteni. Vi se do sada nikad niste interesirali o njima. Izvinite, ali uskraćujem odgovor na ovo pitanje!«
Iz citirane bilješke naslućuje se njegov tvrdi odnos prema onodobnoj »narodnoj vlasti« i svima koji su bili u bilo kakvoj vezi s njom. To je u nekoliko rečenica sažeo »operativni radnik« u SDS-u Osijek Slavko Kulić 1. veljače 1968. kada je napisao: »Iz navedenog perioda vidljivo je da je biskup postao u ličnosti bezkompromisan u odnosu na bilo kakav kontakt s organima vlasti… Potišten svojom bolešću još više je krut i ljubomoran u svojim stavovima nego ranije.« O tome govore i druga doušnička izvješća, kao npr. od 27. veljače 1963.: »Bauerlein je prisustvovao od 19.-21.2.1963. godine tečaju liturgijskog tečaja u sjemeništu zagrebačkog Kaptola. Suradniku ‘Vladi’ rekao je, da je pozvan na razgovor u Osijek, ali neće ići, jer ga se s tim potcjenjuje.« U istom je tonu prožeto i izvješće od 4. travnja 1963.: »’Luka’ izvještava, da su Dr. Marković (Zvonimir, kanonik, op. a.) i Šverer (Josip, začasni kanonik, op. a.) išli u Saveznu vjersku komisiju radi dodjele nekog novca za popravak katedrale. Rekli su im, da su oni pozvali Bauerleina, a ne njih. Bauerlein nije htio ići da se ‘ponizi’ – kako on to kaže.« Također se u dosjeu spominje primjer saslušanja đakovačkoga bogoslova u travnju 1960. (ne navodi se točan datum), koji je rekao da je biskup, pregledavajući njegov pisani rad, prekrižio riječi »jugoslavenska domovina«.
Suradnik »Vlaho« je iz Splita 18. rujna 1964. poslao također obavijest da je biskup Bäuerlein »bio protiv uspostavljanja diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Vatikana, i kaže da će tim odnosima crkva oslabiti, jer komunisti ne popuštaju ni u čemu«.
Jugoslavenskoj su tajnoj policiji u kontroli biskupa Bäuerleina pogodovala i onodobna unutarcrkvena previranja i napetosti u biskupiji, o čemu je SDS Osijek bio često izvješćivan. Tako je zabilježeno 11. svibnja 1962. da je suradnik »Luka« neutvrđena datuma početkom svibnja 1962. godine razgovarao s nekim đakovačkim kanonikom, koji mu je za Bauerleina među ostalim rekao: »Biskup je nesnošljiv i ne želi se dogovarati sa nama kanonicima i profesorima, a niti sa nama ide na jelo. Čudi me kako je on postavljen za biskupa. Tu dužnost je trebao primiti pok. Šic, ali mu to nisu dozvolili isusovci, jer je 1943. godine u jednoj propovjedi napadao ustaše radi rasne diskriminacije, a partizani su mu na to čestitali. Bauerleina su na ovu dužnost postavili isusovci.« Teško je, razumije se, utvrditi je li đakovački kanonik o biskupu doista rekao to što je napisano, ali je razvidno da se SDS-ovim djelatnicima moglo svega i svačega »servirati« jer, očito, nisu imali pojma o nekim osnovama crkvenoga funkcioniranja.
Jugoslavenska tajna policija biskupa Bäuerleina nije u biti nikako mogla podnijeti zbog njegove pastoralne angažiranosti, što je lako iščitati iz brojnih njezinih izvješća. To je ključni razlog zbog kojega je sva njegova djelatnost proglašena »proustaškom«. Tako se u analizi SDS-ovca Slavka Kulića iz 1968. ističe da je Bäuerlein ustaški orijentiran i neprijatelj narodne vlasti. »Na sve odgovornije dužnosti postavljao je proustaški orjentirane svećenike… Mnogo se zauzimao da sredi stanje po župama i strogo naredjivao da župnici više rade na katihizaciji i omasovljavanju crkve… Od svojih podredjenih zahtjevao je da u odnosu sa narodnom vlasti budu samo službena, a u politiku ne smiju zalaziti… Kako bi mogao provesti svoj reakcionarni stav nad podčinjenim svećenstvom i vjerskim sljedbenicima Bauerlein nastoji pokrenuti vjerski list ‘Istina’. Ovaj list je trebao služiti namjerama biskupa da utječe na sve svećenike i vjernike, kako bi ih što više prikupio uz crkvu i vjeru, a pasivizirao ih u saradnji sa narodnom vlasti. Slao je svim svećenicima biskupije razne okružnice i uputstva, kako bi što bolje okupljali vjernike oko crkve i vjere. Ove okružnice u mnogim slučajevima bile su uperene protiv današnjeg poretka.«
Nastavlja se
