Nastavak razgovora biskupa Burića sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem 18. travnja 1948. u lepoglavskom zatvoru protekao je, zbog izričita upozorenja zatvorskih vlasti, u informiranju nadbiskupa o potpuno nevažnim temama, kao što je pronalazak zidina staroga grada »po svoj prilici iz uskočkih vremena« tijekom popravka senjske katedrale i sl. Potom se nadbiskup zanimao za zdravlje pojedinih njemu znanih svećenika: mons. Stjepana Popovića i dr. Franje Hermana, a biskup Burić prenio mu je pozdrave od pomoćnih biskupa Salisa Seewisa i Lacha te kanonika dr. Josipa Marića. Nakon nekoliko također manje važnih tema biskup Burić se usudio postaviti nadbiskupu Stepincu pitanje koje u odgovoru barem izdaleka oslikava njegove uzničke dane: »Što radiš? Čitaš i pišeš?« Na to mu je nadbiskup uzvratio: »Čitam i pišem. Studiram historiju. Radim najviše po Pastoru (povjesničaru Ludwigu von Pastoru, op. a.). Obnavljam svoje nekadašnje znanje i proširujem ga, naročito proučavam starije razdoblje. Historiju treba dobro poznavati, još uvijek važi načelo: ‘Historia est magistra vitae’. Burić je dobacio: ‘Da, samo se ponavlja’.«
Nadbiskupovu daljnju napomenu o tamošnjim klimatskim uvjetima te ljepšoj i toplijoj klimi u Primorju biskup Burić je, prema SDS-ovu izvješću, prekinuo »pitanjem da li znade za nove umrle i rekao mu je da su umrli Grujičić (dr. Karlo Grujičić, umro u K.P.D. Stara Gradiška), Kolarić (dr. Mijo Kolarić, svećenik iz Koprivnice, umro također u K.P.D. Stara Gradiška) i List«. »Burić je spomenuo samo imena trojice umrlih svećenika, te nije ništa rekao ni o tome gdje su umrli ni od čega… Burić je pitao Stepinca kako su njegovi supatnici. Stepinac je kratko odgovorio da su stari (radi se o kanoniku Boriću i župniku Pavuniću, koji se nalaze zajedno sa Stepincem u K.P.D. Lepoglava) i slabi, ali da se dobro drže.«
Sljedeći kratki odlomak izvješća pokazuje pod kakvim je nadzorom nadbiskup bio u zatočeništvu. »Nakon toga je Burić, razvlačeći i naglašujući svaku riječ, rekao: ‘Da, ministar financija… Grundler (dr. Franjo, op. a.) – kanonik.’ Stepinac je na to začuđeno uzviknuo: ‘O!’ i htio nešto da kaže, ali ih je drug Humel prekinuo upozorenjem da o tome ne mogu razgovarati. Stepinac se na to upozorenje ironično nasmiješio.«
Daljnji je tijek razgovora također mogao biti naglo prekinut intervencijom policijskih »drugova«, čega su biskup Burić i nadbiskup bili itekako svjesni, kako to donosi izvješće:
»Burić je počeo pripovijedati o kanoniku Lončaru i rekao da Lončar mnogo radi, ali ga je Stepinac prekinuo, očito u namjeri da izbjegne eventualnu intervenciju prisutnih drugova.«
Ubrzo je razgovor bio završen:
»Nakon što je izveden Stepinac Burić se počeo drugu Humelu opravdavati radi onoga što je rekao Stepincu o imenovanju dr. Grundlera i rekao da on zbilja ne zna što može a što ne smije reći Stepincu, radi toga jer se može različito shvatiti što se sve može ocijeniti kao službeni odnosno privatni razgovor.«
Najdulji tekst u cijelom SDS-ovu dosjeu o (nad)biskupu Buriću naslovljen je »’Pro memoria’ pomoćnog biskupa riječko-senjskog za izvještaj ‘ad limina’ biskupa Burića Vatikanu.« Napisan je 7. travnja 1959. na sedam i pol stranica tipkanoga teksta i, što je znakovito, »obrađen« u Zagrebu, dakle, u središtu republičke tajne policije, a ne kao svi ostali u riječkoj podružnici, što jasno govori o njegovoj važnosti za Službu državne sigurnosti. Teško je s čvrstom sigurnošću složiti mozaik cijele, svojevrsne »horor-priče«, no već početak teksta govori o autoru spornoga dopisa, odakle je poslan i po kome je trebao biti proslijeđen u Vatikan, a u kasnijoj raščlambi postaje jasno zbog čega ga se namjeravalo »prokrijumčariti« te zašto nije bio nimalo po volji jugoslavenskim vlastima:
»Dne 4. IV. o.g. poštom preko Rijeke pomoćni biskup riječko-senjski Pavlišić poslao je na jedanaest pisaćim strojem otipkanih stranica ‘Pro memoriju’ adresiranu na Aureliju Cek u Trsatu sa zahtjevom, da je odmah proslijedi poštom, bez odugovlačenja, na adresu svećenika Milana Simčića u Zavodu sv. Jeronima u Rimu. Ujedno moli, da ga odmah obavijesti čim to izvrši. Pavlišić se u popratnom pismu uz ‘Pro memoriju’ potpisuje kao ‘Trznaški’. ‘Pro memorija’ ja datirana u Rijeci.
Iz teksta ‘Pro memorije’ jasno se vidi, da joj je svrha da bude činjenični, ali i sugestivni materijal za izvještaj biskupa Burića ‘ad limina’ – Vatikanu. Biskup Burić, prema podacima s kojima raspolaže SUP Rijeka, namjerava krenuti na put 8. IV. o.g. vlakom u 0,55 sati.« Treba priznati da je doista dojmljivo kako jugoslavenska tajna policija unaprijed zna kada, kamo i kako netko (biskup) putuje.
Slijedi SDS-ova analiza teksta: »U ‘Pro memoriji’ biskup Pavlišić pokušao je postavljati stvari zaista na način kako se ‘Pro memorija’ sastavlja i kada je govorio o sebi pisao je u trećem licu. Na nekoliko mjesta ipak se zaboravlja i počinje govoriti u prvom licu. Iz tog je potpuno jasno da je on autor ‘Pro memorije’, a to je vidljivo i na osnovu činjenice, da Pavlišić svoj rad na obnovi novih objekata i svoje akcije na aktivizaciji svećenika u pastorizaciji posebno i detaljno ističe… Među ostalim, navodi dva razgovora sa episkopom Zlokovićem, a opće je poznato da je te razgovore vodio Pavlišić. O tim razgovorima piše u prvom licu.«
Potom se detaljno opisuju pojedina poglavlja Pavlišićeva »inkriminiranoga« teksta:
»’Pro memorija’ u svom prvom dijelu pod naslovom ‘Sjemenište, zgrade i zemljišta, biskupski dvorovi’ daje prilično detaljan prikaz stanja biskupskih nekretnina s posebnim osvrtom što je biskupija izgubila zbog zakonskih mjera vlasti, u čemu je prikraćena itd… Čitav ovaj prvi dio ‘Pro memorije’, kao i ostali dijelovi, protkani su aluzijama i pisani sa stanovišta kao da se u našoj zemlji organizirano i smišljeno radi na onemogućavanju i progonu vjere i crkve.
U dijelu ‘Pro memorije’ pod naslovom ‘Crkvene zgrade i župni dvorovi’ detaljno se opisuju objekti koji su srušeni u ratu na području senjske i riječke biskupije, a posebno se ističu oni objekti, koji su do kraja razrušeni nakon oslobođenja… Tendenciozno i generalizirajuće u tom dijelu ‘Promemorije’ govori se o kažnjavanju svećenika…«
U nastavku se spominje problem svećenika članova Staleškoga društva katoličkih svećenika NR Hrvatske, koje je bilo u službi komunističkoga režima, a od biskupa osuđeno 26. rujna 1952. u izjavi »Non licet« (Zabranjuje se).
NASTAVLJA SE
