Ako su jugoslavenskoj tajnoj policiji proslave župnih blagdana, krizme i prve pričesti, vjerničke molitve, procesije, biskupske i svećeničke propovijedi, vjeronauk i mlade mise bili sigurnosno-državni problem, onda su, koliko god se to morbidno činilo, očekivano, pozornosti vrijedni bili i sprovodi, koji su također bili pod budnom paskom SDS-ovih doušnika. Tako je nastao i dopis »Stanice N.M. Bakar, str. pov. br. 93 od 26.VIII.59., naš br. str. pov. 607/6 od 29.VIII.59. god.« koji je potpisao »komandir stanice, vodnik Stašić Ivan«. Nastao je zbog silne važnosti i hitnosti ekspresno brzo – dan nakon sprovoda: »Dana 25.VIII.1959. godine u 17 sati u mjestu Praputnjak održan je pogreb župniku Rahelić Ignjacu, sin pok. Katerine Glažar i pok. Jure, rođen u Gornjoj Vežici, župnik u Praputnjaku, gdje je i boravio broj: 168.
Pogrebu je prisustvovalo 17 popova i biskup iz Rijeke, a od mještana i okolnih sela oko 300 građana, od kojih su većinom bile starije žene. Iz Rijeke došao je s auto-taxi biskup s još tri popa, dok ostali popovi došli su s okolnih mjesta: Krasice, Hreljina, Bakra, Križića, Zlobina, Triblja, Drage-Sušak, Crikvenice, Delnica i još 5 popova, ali nismo mogli utvrditi iz kojih mjesta.
Obred za vrijeme obavljanja crkvenih molitva obavljao je biskup, dok kratki govor održao je župnik iz Bakra Šojat Josip. U svom govoru Šojat Josip istakao je, da je pokojni Rahelić škole završio u Senju, u Bakru bio kapelan, a u Praputnjaku, da se već nalazi 50 godina, iznio je njegovu biografiju, zatim je istakao kako je bio dobar pastir, vjeran katoličkoj crkvi, prošao mnogo poteškoća, ali da ga ništa nije pokolebalo u njegovoj svetoj dužnosti, koju je obavljao sve do njegove duboke starosti dok nije obolio i umro. Na groblju oprostio se i biskup, ali nije održao nikakvog govora.
Poslije sprovoda svi popovi otišli su u Župni ured, gdje su imali zakusku. Organizacione radove i pripreme u Župnom uredu u glavnom obavljale su Mikuličić Biserka, Štiglić Marija i Agin Zdenka, koja je namještena kao penzioner na pošti u Delnicama.«
Svi prošli, sadašnji i budući apologeti propaloga komunističkoga sustava trebali bi barem pokušati opravdati činjenicu da su žene u bilo kojoj župi (u ovom slučaju u Praputnjaku) bile poimence zavedene u popise jugoslavenske tajne policije samo zato što su kuhale, posluživale i prale tanjure nakon obroka u župnom dvoru! Jednako tako, u čemu je bila »protudržavna djelatnost« muškaraca koji su nosili župnikov lijes ili vijence na sprovodu, koji se spominju u nastavku izvješća, koje je dao, očito, netko blizak župnoj zajednici:
»U Župnome uredu biskup je ovlastio župnika iz Krasice, da sada on preuzme župu Praputnjak. Tako će sada Primorac Mihovil, župnik iz Krasice imati ujedno i župu Praputnjak.
Les pokojnog Rahelić Ignjaca nosili su mještani iz Praputnjaka i to: Frančišković Marijan, Abramović Ivan, Cibić Dušan, koji studira u Zagrebu a stipendira ga NOO-e, Cibić Viktor, Francišković Tomislav i Dragičević Mladen.
Vijence nosili su: Grubšić Vlado, đak Građevinske tehničke škole u Rijeci, inače vjerski fanatik, Karijolić Stanko i Burić Željko.«
Svoj patološki morbidno-nekrofilni uradak bakarski milicijski komandir Stašić nastavlja imenujući i djevojke koje su sudjelovale u sprovodu: »U bjelini bile su obučene kao nevjestice: Cibić Ankica, radi u ‘Svjetlosti’ Rijeka, kao daktilograf i Mičetić Laura, stara 18 godina, kćerka Mišetić Viktora, koji je direktor industrijske škole u Rijeci, član SK i predsjednik SSRNa u Praputnjaku, osim toga otpivala su mu dva mlađa sina, za vrijeme obreda.
Križ je nosio Mikuličić Božidar sin Nize.
Sprovodu prisustvovale su sve časne sestre, dok je Lončarević Emila, kao glavna sestra samostana bila samo u crkvi, svirala orgulje, ali da nije prisustvovala sprovodu, kao ni njezina tetka. Žene koje su bile na sprovodu nisu bile zadovoljne sviranjem Lončarević Emile, jer da je preglasno svirala…
Po završenoj zakuski svi su se popovi razišli iz Praputnjaka i to većinom su došli na motorkotačima i mopedima, a ovi iz Rijeke otišli su taksijem.
Župnik iz Bakra svaki drugi dan odlazi autobusom u 8,30 sati obično za Rijeku i vraća se oko 14 sati i to redovito. Mnogo se zalaže da se sa svakim upozna, u čemu je do sada već mnogo u Bakru postigao.«
Nakon što je državna vlast bila prilično detaljno informirana od Stanice narodne milicije u Bakru o gotovo svim možebitnim ugrozama državne sigurnosti u Praputnjaku poput preglasnoga sviranja poglavarice tamošnjega samostana, njezinoj teti, svećeničkim mopedima te odlascima i povratcima autobusom bakarskoga župnika u točno određeni sat, Stanica se narodne milicije u Jablancu također pridružila istovjetnim naporima. Naime, dokument »Suradnički izvještaj« od suradnika »Labuda«, koji je primio 3. siječnja 1960. SDS-ov djelatnik Dušan Gazibara, govori o pučkim misijama i proslavi Božića u jablanačkoj župi:
»Nadbiskupija iz Zagreba za božićne praznike poslala je u Jablanac dva misionara i KATALINIĆ Antu, rođenog 4.IV.1916. godine u Kaštel Novi, Split, stalno nastanjen u Zagrebu, Palmotićeva 33 i Bulat Peru, rođenog 1920. godine u Đakovu, sa stalnim boravkom u Zagrebu, Palmotićeva 33.
Njihov rad u Jablancu obilazio je i biskup iz Senja koji je u Jablanac došao sa svojim pomoćnicima u limuzini.
Za božićne praznike bilo je mnogo naroda u crkvi. Na misi govorili su napred navedeni misionari. Prilikom misenja oni su govorili o nekim božjim čudesima, kako kip može oživiti, da slijepi može progledati i sl., te da su kraljevi ostavljali kraljevstvo samo da nebi izgubili vjeru itd. Narodu su govorili da slobodno mogu ići u crkvu i da se za to ne trebaju nikoga bojati, a zatim su pokazali Ustav… Poslije mise misionari su dijelili neke sličice na čijoj poleđini piše: ‘Uspomena na svete misije vječne istine’.
Crkva oko božićnih praznika dobila je koliko sam mogao zapaziti cca 89.000 dinara u novcu, a dobivala je i u hrani, ali koliko nije mi poznato.«
NASTAVLJA SE
