»Izvori: suradnik ‘Prijatelj’, veza ‘Bogumil’ i tehnička sredstva« pomogli su riječkomu SDS-ovu djelatniku Nagibu Merdžaniću da sastavi »Informaciju br. 228«: »Laički apostolat; Kratak prikaz drugog skupa laika na Trsatu u Rijeci i komentari u vezi s tim« od 24. prosinca 1970., koju je započeo općim podatcima:
»Drugi skup riječkih laika okupljenih oko Instituta za teološku kulturu laika održan je 5. i 6. prosinca o.g. Skupu su osim riječkih laika i studenata teologije bili prisutni pojedinci iz Splita, Krka, Vrbnika, Paga, Pule, Labina, Zagreba, Krapine, Samobora i Ljubljane.«
U nastavku su poimence nabrojeni svi koji su sudjelovali u organizaciji skupa, i svećenici i laici, s podatcima o stručnoj spremi, dužnosti, radnom mjestu i sl. Među laicima koji su sudjelovali u raspravama nakon tri održana predavanja posebice su istaknuti ing. Đuro Lanca, Zvonimir Čičak i Smiljana Rendić. Za prvoga se navodi da smatra »da su svi dosadašnji društveni sistemi i ideologije išle za tim da oslobode čovjeka«. »Svi su oni u crkvi vidjeli čovjekovo ropstvo. Tako se pojavio Marx dižući glas protiv svih bogova na nebu i na zemlji za oslobođenje čovjeka. Stvorio je ideju besklasnog društva i stavio povijest u pokret. Čovjeka ipak nije oslobodio. Svi ti sistemi stvoreni na idejama Marxizma propovijedali su slobodu ali pri tom uvijek zarobljavali su čovjeka. Tako danas oni koji slijede Marxovu misao ne vjeruju u besklasno društvo i ono je za njih utopija. Za Lanca socijalizam kao i kapitalizam su sistemi koji su izgradili sebi zidove u koje se razbijaju. Izlaz u svemu tome je vraćanje kršćanstvu…« Za drugoga zapaženoga u raspravi dokument donosi: »Naša veza ‘Bogumil’ ističe da je student Zvonimir Čičak odavno zapažen na predavanjima Branka Bošnjaka iz Zagreba kao prozapadno angažirani građanin. Više puta ustajao je protiv načina tumačenja demokracije u našem sistemu…« Onodobnoj istaknutoj kršćanskoj intelektualki iz Rijeke također je posvećeno nekoliko redaka: »U diskusiji su uzeli učešća još novinarka ‘Glasa Koncila’ Smiljana Rendić. Ona je ustala protiv ‘crkvenih revolucionara’ i njihovog prevelikog uvlačenja u crkvene redove. Ona se zalaže za snošljivije odnose između hijerarhije i laika, a te mlade energije trebalo bi usmjeriti u drugom smjeru, jer od jedinstva crkvenih redova ovisi opstanak crkve u ovoj zemlji.«
»Dana 9.5. posjetio je nadbiskupa Kuharić dr. Franju neki biskup (Slovenac). Tijekom razgovora Kuharić je rekao biskupu da je posjećen od strane predsjednika Vjerske komisije IV SRH Frida, koji ga je pitao da li je čuo da je Komitet petorice u Norveškoj predložio Tita za Nobelovu nagradu. Frid ga je pitao da li je konzultiran o tom prijedlogu i hoće li dati preporuku ili izjavu povodom prijedloga Komiteta petorice… Obzirom da je znao da ne može taktizirati odgađanjem odgovora (npr. da kaže da treba biskupe upoznati s prijedlogom, jer bi oni bili izloženi pritisku), odgovorio je da je nemoguće da on da tu izjavu. Naveo je i razloge zbog kojih to čini.
- Smatra da oni nisu pozvani da daju političku ocjenu o nekom djelovanju.
- Neki problemi između crkve i države nisu riješeni, problem nadbiskupa Stepinca.
- Treba voditi računa da oni imaju osjećaj dostojanstva, jer nazvati Stepinca ratnim zločincem je uvreda za sve njih.
Tito bi učinio veliku gestu kada bi tu povijesnu nepravdu ispravio, kada bi rehabilitirao Stepinca. Tim činom stvorila bi se klima za daljnja razmišljanja, ali ne za potpisivanje izjave…
Kuharić je rekao biskupu da je u javnost bila lansirana vijest da je uvjetovao potpisivanje rehabilitacijom Stepinca, da je formulirano da potpisuje i druge stvari, ali ovim potpisivanjem smatra da bi potpisao jednu povijesnu neistinu (što se tiče Stepinca).
Tito je pomagao revolucionarne pokrete u svijetu i novcem, on je imao svoj cilj koji nije državni. Osim toga smatra da ta kampanja protiv vjeronauka, učitelja vjernika i profesora nije u redu.«
U nastavku razgovora nadbiskupa Kuharića sa slovenskim biskupom očito je da su komunističke vlasti vršile pritisak i na ostale katoličke (nad)biskupe da se pozitivno izjasne o prijedlogu za dodjelu Nobelove nagrade Titu.
»Naveo je da je Frid išao splitskom biskupu Franjiću (SDS-ovi djelatnici očito ne znaju njegov točan naslov i prezime, op. a.), kojem je rekao da je Pronuncij Cagna rekao da će savjetovati svakom biskupu koji ga bude pitao za savjet da potpiše izjavu. Franjić je rekao da to sada ne bi mogao potpisati. Riječki biskup Burić dr. Viktor i ljubljanski Pogačnik dr. Jože također su odbili da potpišu sa motivacijom da je to stvar cijele crkve. Pronuncij Cagna je nakon toga otišao u Ministarstvo vanjskih poslova i rekao da se ne dira crkva i ne traže takve izjave.«
»U nastavku razgovora Kuharić je spomenuo kako je Franjić rekao da bi Tito trebao dati javnu garanciju da će se prestati sa hajkom (na vjernike), ali da oni to ne mogu dati jer imaju jedan program.
Kuharić je govorio i o ‘masovnom pokretu’, navodeći da je Tito izgubio. Zna se, smatra on, iz kakve krvi je sve to došlo, to je bilo krvavo, to narod pamti. Tito se sa velikom oštrinom obarao na sve one koji su se smatrali Hrvati. Po liniji svoje politike Tito donekle drži stvar u rukama. Dobro je, smatra, da se malo otkinuo od Rusa, ali inače ne rješava unutrašnje probleme, navodeći da opet velikosrpstvo diže glavu i kako će daleko ići ne zna.«
Iz svih dosadašnjih citata može se zaključiti u kakvu je nedemokratsku režimu, koji je živio u stalnom strahu od unutarnjih i vanjskih neprijatelja, djelovala Crkva u tom povijesnom razdoblju, s njom i (nad)biskup Viktor Burić, koji je nastojao crkvenu lađu voditi između svih totalitarnih protucrkvenih Scila i Haribda dosljedno se zalažući za dobro kako svoje mjesne Crkve tako i Crkve u Hrvatskoj/Jugoslaviji.
ZAVRŠETAK
