U prošlom je broju nizanke opisan razgovor biskupa Burića s tajnikom Komisije za vjerska pitanja Izvršnoga vijeća Sabora SRH Ivanom Lazićem 22. svibnja 1965., u kojem je biskup zatražio dopuštenje za studij u inozemstvu za dvojicu svojih svećenika i jednoga bogoslova, među kojima je bio i sadašnji umirovljeni gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović. On je, istina, kasnije i otišao na studij u Rim, ali da to nije prošlo nimalo »glatko« govori »zabilješka o razgovoru u Komisiji za vjerska pitanja I.V. Sabora SRH«, koju je obradila spomenuta djelatnica RSUP-a RH Anka Alujević:
»Dana 27. VIII. 1965. godine, u prostorijama Skupštine kotara Rijeka obavljen je razgovor između BURIĆ dr. VIKTORA, biskupa senjsko-modruškog, i Polić dr. Marijana, pomoćnika sekretara Skupštine kotara Rijeka.
U toku razgovora biskup Burić se zahvalio što je u vrlo kratkom roku primio putovnicu. Napomenuo je da biskup Pavlišić još nije dobio putovnicu, iako je zahtjev podnio još u lipnju. Istakao je da bi mu bilo drago da Pavlišiću bude pozitivno riješeno, jer da bi mu on mogao biti od pomoći na putu… Biskupu Buriću odgovoreno je da za izdavanje putovnice biskupu Pavlišiću nisu nadležni organi kotara Rijeka.
Dr. Polić kazao je biskupu Buriću da svećenicima Sučiću i Bogoviću prvostepeni upravni organ nije mogao izdati putnice iz poznatih objektivnih razloga, te da biskup Burić razmotri ne bi li predložio pogodnije osobe… Izrazio je žaljenje što Bogović ne može ići na dalji studij, jer da on ima neobični afinitet za historijske nauke, što svjedoči i njegova radnja o historiji senjske biskupije.«
Već iz naslova jasno je da je jedan od ključnih dokumenata u »Dosjeu Burić« napisan 24. studenoga 1966. – »Katolički kler; Objekti i pojedinci interesantni za službu DS, postojeće suradničke mreže i kombinacije«. U uvodnom se dijelu najprije spominju opće i poznate činjenice o, u širem smislu, riječkoj mjesnoj Crkvi:
»Poznata je činjenica da je koncentracija katoličkog klera na našem terenu vrlo velika, jer na istom živi i djeluje više biskupa, kanonika i drugih funkcionera svetovnog klera, te svećenika redovnika raznih redova, među kojima su najzapaženiji isusovci i dominikanci, obzirom na svoju aktivnost. To smo naveli samo radi ilustracije, jer je činjenica koju tu i tamo treba imati u vidu i s kojom u općoj politici klera treba računati.« Potom se jugoslavenska tajna policija »spušta« na konkretnije ustanove i pojedince: »U konkretnom primjeru nas bi u narednom periodu interesirale niže crkvene ustanove i pojedinci. To su:
– Senjsko-modruška biskupija
Sa sjedištem u Senju, čiji je ordinarij biskup Burić dr. Viktor, kancelar msgr. Kraljić Vladimir i kanonik Frković Josip, koji je ujedno senjski župnik i dekan. Ova trojica su interesantna za službu, radi neprijateljske aktivnosti i funkcija koje obavljaju.
Frković i Kraljić još uvijek nisu odstupili od svojih ustaških koncepcija koje su u toku okupacije, ne samo slijedili, već i aktivno propagirali. Sve akcije na nacionalnom zbližavanju i socijalističkom preobražaju naše zemlje su, kažu oni, širenje srpstva, a uništenje hrvatstva i svega što je uz to vezano. Burić samo povremeno istupa otvorenije, međutim on Kraljića i Frkovića otvoreno podržava.
Ovu trojicu kontroliramo suradnicima: ‘Gorki’, koji je s njima u svakodnevnom kontaktu – po zanimanju gradj. tehničar, ‘Ivicom’ svećenik i ‘Mirkom’ službenik, koji za to imaju samo povremene mogućnosti…«
Očekivano, dokument se ne zaustavlja samo na opisu postojećega stanja, nego predlaže i konkretne akcije: »Dugo pripremana gradnja zgrade za smještaj biskupije i župnog ureda Senj sa svim potrebnim prostorijama zadnje vrijeme dobila je na intenzitetu. Gradnjom rukovodi naš suradnik ‘Gorki’ koji je voljan sprovesti u život svaku našu želju, a konkretno u ovom pogledu omogućiti nam ozvučenje prostorija za koje smo zainteresirani. Akciju treba ozbiljno shvatiti i što je moguće prije joj prići. O svemu tome s njim je razgovarano. Treba imati u vidu da će u zgradi biti, pored ostalih spavaće sobe biskupa, prostorije za konferencije, čitaonice, biblioteke, vjeronauk, prijemne prostorije itd. Na što skorije provođenje u život ove kombinacije tjera nas i činjenica da će biskup Burić još relativno kratko upravljati biskupijom, radi starosti i lošeg zdravlja, čime se u isto vrijeme gasi umjerena linija i na kormilo dolazi neki od ekstremista. Da li će to biti sadašnji pomoćni biskup Pavlišić, ili gore navedeni Frković ili Kraljić, te Šojat dr. Josip, svejedno je, jer su svi izraziti nacionalisti i šovinisti, čija će aktivnost u tom slučaju biti još intenzivnija i štetnija.«
Sljedeće se poglavlje bavi Riječkom biskupijom: »Ovom biskupijom također upravlja biskup Burić uz pomoć pomoćnog biskupa Pavlišić Josipa, čije je stalno sjedište u Gospiću. Može se slobodno reći da Pavlišić ovdje vodi glavnu riječ u kadrovskom i materijalnom pogledu. Akcija na uređenju biskupije i sjemeništa u kojem je sada smještena VTŠ (Viša teološka škola, op. a.) uređeni su njegovom zaslugom i upornošću. O neprijateljskoj aktivnosti i spremnosti na najgrublje akcije Pavlišića govore brojni dokazi kojima raspolažemo. Hapšenjem Šimunića (prof. Petra v. nastavak br. 5.) 1961. godine, ta aktivnost je presječena u odnosu na emigraciju, ali samo preko Šimunića. Njegov kontakt s brojnim osobama iz inostranstva koji se velikim dijelom obavljaju u ovdašnjoj biskupiji, njegovi odlasci k njima u inostranstvo i kontakt s talijanskim konzulom u Kopru o tome uvjerljivo govore. U gore navedeno vrijeme on je bio vezan i s pater Poglajenom, poznatim obavještajcem Vatikana.
Kontrolu Burića i Pavlišića u Rijeci od tehničkih sredstava vršimo prisluškivanjem telefonskih razgovora koji se zadnje vrijeme ne obavljaju. Podaci pribavljani ovim putem nisu bili naročito vrijedni jer je telefon u prijemnoj kancelariji, a pored toga tajnik biskupije Perkan (Danilo, op. a.) ga iskopčava prilikom vođenja značajnijih razgovora. Prijem stranaka, značajnije razgovore i dogovore jedan i drugi biskup obavljaju u svojim prostorijama u prvom spratu, gdje se mi u tehničkom pogledu do sada nismo uspjeli ugraditi i pored ozbiljnih nastojanja i kombinacija….
S Pavlišićem od suradnika ovdje kontaktira jedino ‘Braco’. On je pravoslavni svećenik, inteligentan i komunikativan čovjek i rezultati, iako nisu veliki, nisu također za odbaciti.«
NASTAVLJA SE
