U poglavlju o redovničkim zajednicama u riječkoj mjesnoj Crkvi u dokumentu jugoslavenske tajne policije (v. nastavke 7 i 8) na red su došli i isusovci:
»Isusovci, čija se aktivnost sve više zapaža su dosta rasprostranjen red na prigradskom području. Pored samostana u Opatiji oni upravljaju s nekoliko prigradskih župa, ali jedinstveno nastupaju kada je to u zajedničkom interesu. O tome rječito govore akcije na izdavačkoj djelatnosti, u čemu su vrlo drski, te su u prošle dvije godine kažnjavani kao pojedinci i rezidencija. Obavljanje višednevnih duhovnih vježbi sa svojim sljedbenicima iz građanstva, prije svega intelektualcima, okupljanje omladine pod firmom vjeronauka, pripremanje svjetovnih svećenika za misionarski rad i td., isusovcima je jedan od glavnih poslova. U isto vrijeme oni ne prezaju od neprijateljske aktivnosti u verbalnom pogledu, govoreći da Jugoslavija nije zajednica ravnopravnih naroda, već ‘Velika Srbija’. Svoje istupe u tom pogledu oni potkrepljuju ‘činjenicama’ iz kulturnog, prosvjetnog, naučnog i drugih djelatnosti. Ističu da Hrvatska zaostaje za Srbijom u privrednom pogledu, jer se u Srbiju mnogo više investira iz zajedničkog fonda u koji Hrvatska najviše daje. Postojeće privredne teškoće koriste za napade na najviše rukovodioce zemlje, prije svega komuniste, koji su, kažu oni, zemlju doveli u privredni ‘kaos’.«
Isusovcima je također »magnum crimen« bilo kontaktiranje i odnos s bilo kim u inozemstvu jer je to ugrožavalo nastojanje za apsolutnom kontrolom vlasti nad djelima i mislima svih podanika u Jugoslaviji:
»Većim dijelom kao pojedinci isusovci održavaju brojne veze s raznim osobama i institucijama u inozemstvu, od kojih dobivaju novčanu pomoć radi izdavačke djelatnosti i jačanja materijalne baze rada cjeline i pojedinaca raznim tehničkim sredstvima, kojima se služe u vršenju dužnosti, odnosno u raznim akcijama. Poznato nam je da se raznim crkvenim funkcionerima iz inozemstva iznaša neistina o našoj stvarnosti s izrazitim akcentom da smo mi zemlja iza željezne zavjese u kojoj nema vjerske slobode i egzistencije za svećenika i da bi sačuvali kršćanstvo rečena pomoć im je neophodna.
Imajući u vidu rukovodeće funkcije za sada smatramo opravdanim kontroli podvrći Ivanušec Franju, Barbalić Aleksandra, Koren Stjepana i Hartly Dragutina, obzirom da su oni nosioci svih rečenih i nerečenih akcija i da iste o njima ovise.
Kontrolu gore navedenih smo obavljali pomoću suradnika ‘Janko’, student medicine, bivši sjemeništarac, ‘Stanislav’, građ. tehničar, ‘Činko’, poljoprivredni tehničar, bivši sjemeništarac i ‘Josip’, službenik i lična veza ‘Josip’, đak ugostiteljske škole u Opatiji. Slobodno se konstatira, da kvalitet suradnika nije loš, kao i to da suradnici nisu dovoljno iskorišteni o čemu bi, ako kontrolu zacrtamo kao potrebnom u buduće trebali voditi više računa…
Iz svega iznijetog proizlazi da bi kontrolu u buduće trebalo usmjeriti na 4 vjerske ustanove i 14 pojedinaca. Iz rečenog proizlazi i to da bi postojeću mrežu trebalo što prije aktivirati, zacrtane kombinacije realizirati i tražiti mogućnost za nove.«
Ne bi bilo pošteno, razumije se na razini humora, da riječki dominikanci nisu bili spomenuti, barem u zaključnom dijelu SDS-ova dokumenta od 24. studenoga 1966.: »Katolički kler; Objekti i pojedinci interesantni za službu DS, postojeće suradničke mreže i kombinacije«:
»S kratkom napomenom smatram opravdanim upozoriti na aktivnost koju zadnjih godina provode dominikanci u okupljanju omladine putem vjeronauka i predavanja za srednjoškolsku i studentsku omladinu. Činjenica je da navedena predavanja posjećuje veliki broj rečene omladine i da u tome prednjače najnegativniji, od kojih su mnogi svojevremeno pohađali vjerske škole…
Izneseno ne bi bilo interesantno kada se ne bi znalo da su stalni posjetioci rečenih predavanja u isto vrijeme vrlo negativni i da neprijateljski kao takvi istupaju. Nije rijedak primjer da predavači više ili manje otvoreno napadaju ateizam, ističući da je isti sam sa sobom došao u sukob i da više ni ateisti ne znaju koliko ga vrsta ima. Predavači također pozivaju građane na obračun s onima koji ih sprječavaju u manifestaciji njihovih uvjerenja.«
O ocjenama biskupa Burića kakvi su odnosi državnih vlasti prema Crkvi, kao i o općim prilikama u zemlji u svijetu, izvješće Službi državne sigurnosti, Centar Rijeka, napisao je njezin djelatnik Janko Gorup 19. ožujka 1968. na temelju biskupova razgovora s, očito, SDS-ovim doušnikom:
»Senjskomodruški ordinarij Burić dr. Viktor, kojeg obrađujemo kao predmet u prethodnom radu, iznio je u dužem nevezanom razgovoru građaninu… svoje mišljenje o pojedinim aktualnim pitanjima. Govoreći o odnosima sa svjetovnim vlastima Burić je rekao da su isti povoljniji nego ranije, ali ne i tolerantni kako to prikazuju pojedini predstavnici vlasti. Vlasti nam, nastavio je Burić i dalje čine poteškoće samo opreznije i taktičnije nego prije. Također više nema svakodnevnog sitnog smetanja na svakom koraku kao nekada. Burić je zatim sugovornika upoznao s pripremama za petnaestodnevno hodočašće u Lurd i druga značajnija mjesta. Sa zadovoljstvom je pričao o izraženoj mu želji kardinala Šepera da hodočašće predvodi on a ne pomoćni biskup Pavlišić… Burić očekuje da će u hodočašću učestvovati značajan broj vjernika i da im vlasti neće činiti poteškoće prilikom ishođenja putnih isprava. Predpostavljam, dodao je Burić, da će ih interesirati da li će u hodočasnicima učestvovati viđeniji građani i intelektualci i kako će se ponašati u inozemstvu. Burić konstatira, da njegovo držanje i izjave, kao i naprijed navedenih građana i svećenika predstavljaju interesovanje za određene krugove u našim svjetovnim vlastima.
Prema riječima biskupa Burića opće prilike u našoj zemlji su podnošljive i građani žive relativno pristojnim životom. To nije sloboda koju omogućuje parlamentarni sustav svojim građanima, ali je podnošljiv i mnogo povoljniji nego u zemljama istočne Europe, koje mi nazivamo ‘zemlje željezne zavjese’. Ovaj naziv i za našu zemlju upotrebljavaju mnogi funkcioneri iz zemalja zapadne Europe i naši poglavari kao i ja, ali se on u svakoj prilici ne može poistovjetiti s onim komunističkim zemljama, koje su u svakom pogledu iza željezne zavjese, rekao mu je u svom izlaganju biskup Burić. Prema njegovoj konstataciji crkva je svojom upornošću i višegodišnjim nastojanjima prisilila svjetovno rukovodstvo na odstupanje od doktrinarnog komunističkog vladanja i ponašanja općenito, a posebno prema crkvi i njezinim vjernicima.«
NASTAVLJA SE
