Mjesec dana nakon pada Jeruzalema visoki kraljevski službenik Nebuzaradan razara jeruzalemski Hram i sam grad s njegovim zidinama, a elitu naroda odvodi u progonstvo. Judejskomu kralju Sidkiji svi su sinovi poklani pred njegovim očima, a samomu su kralju potom iskopane oči, kako bi taj stravičan prizor bio zadnje što je vidio. U takvom razdoblju propasti i očaja Gospodin ponovno progovara proroku Ezekielu, a njegove su riječi namijenjene čitavomu narodu.
Bog Ezekiela postavlja za »stražara domu Izraelovu«.
Gotovo istim riječima Bog se obratio tomu proroku na početku njegova djelovanja: »Sine čovječji, postavljam te za stražara doma Izraelova. I ti ćeš riječi iz mojih usta slušati i opominjat ćeš ih u moje ime.« I ondje je prorokova odgovornost da prenese Božju riječ i njegovu opomenu, a odgovornost naroda da toj riječi bude poslušan. Ipak, situacija u kojoj su te dvije Božje riječi došle proroku bitno je drugačija. Na početku svojega poslanja prorok je mogao potaknuti narod na obraćenje, čime bi se izbjegla velika propast kraljevstva i naroda. Sada je propast već došla i znatan je dio naroda već u progonstvu, a njegovi predvodnici pobijeni. Ipak, Bog i dalje šalje riječ upozorenja i opomene. I dalje je ista odgovornost na proroku, jer ako ne opomene bezbožnika da se obrati, umrijet će ne samo zbog svoga grijeha, nego i zbog grijeha toga bezbožnika kojega nije opomenuo. S druge strane, opomenuti bezbožnik koji se ne obrati umrijet će zbog svojega grijeha. I u progonstvu i nevolji nastavlja se prorokova služba, a narod je jednako pozvan na slušanje i vršenje Božje riječi. Pritom se narod ne smije ponijeti prema prorokovoj riječi na isti način kao prije. Takav pogrješan odgovor naroda Bog opisuje riječima: »Hrle k tebi kao na zbor narodni; i narod moj sjeda preda te i sluša tvoje riječi, ali ih ne izvršuje: naslađuju se njima u ustima, a srce im ide za nepravednim dobitkom… Riječi ti slušaju, ali ih ne izvršuju.« Obraćenje naroda, ali prije svega zauzetost Boga koji se vidi kao pastir Izraelov, dovest će do obnove naroda, kad on poput suhih kostiju ponovno oživi i bude opet doveden u zemlju Izraelovu.
Evanđeoski odlomak bavi se međusobnim popravljanjem u kršćanskoj zajednici, a smješten je unutar posebnoga Isusova govora o Crkvi. Nakon prispodobe o izgubljenoj ovci prirodno slijedi govor o popravljanju braće, to jest o vraćanju na pravi put onih koji su zalutali. Ovdje valja voditi računa da nije riječ samo o pogrješki koja je napravljena protiv onoga koji kori ili ispravlja brata. O tome će biti riječ u kasnijim redcima, kad Petar pita što učiniti s bratom ako se »ogriješi o mene«. Ovdje je govor o velikoj i javnoj pogrješki koju kršćanin čini, a svi su drugi tada dužni opomenuti ga. Isus pritom izlaže ispravan način i redoslijed popravljanja grješnika.
Iz Isusovih se riječi iščitava i koja motivacija mora voditi svakoga tko želi ispraviti svoga brata. To ne smije biti dokazivanje tko ima pravo, a pogotovo ne želja da se nekoga ponizi ili posrami. Jedina vodilja smije biti ljubav. Tek će tada onaj koji kori i ispravlja drugoga vjernika na kraju moći reći da je »stekao brata«. U službi ispravljanja i pomirenja posebna je uloga crkvene zajednice jer njoj Isus predaje vlast »vezanja i odrješivanja«. Ta dva izraza potječu iz rabinskoga stegovnoga postupka, a odnose se na izopćenje i vraćanje u zajednicu. Tko je »svezan«, osuđen je i zabranjeno mu je sudjelovanje u zajedničkim činima, a tko je »odriješen«, oslobođen je prethodne zabrane i vraćen je u zajedništvo. Kod Isusa je jasno da on promatra Crkvu kao Božji narod, svetu zajednicu, te njoj, a posebice izabranim predvodnicima, daje vlast pomirenja. Završni redci toga odlomka stavljaju ispravljanje grješnika u usku vezu s molitvom. Ona ista »dvojica ili trojica« svjedoka koji trebaju sudjelovati u popravljanju brata, pozvana su i na jednodušnu molitvu u prisutnosti Isusovoj.
Odlomak iz Poslanice Rimljanima govori o »punini Zakona«, ili još bolje, o punom i savršenom izvršavanju Zakona. Pavao pokazuje kako sve starozavjetne zapovijedi, i pritom navodi neke od deset zapovijedi koje su smatrane srcem Zakona, mogu biti sažete u jednoj zapovijedi toga istoga Zakona: »Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.« U kršćanstvu ta ljubav ne poznaje nacionalnih granica, nego je usmjerena na svaku ljudsku osobu. Ljubav tako ostaje temelj kršćanskoga života. Ona »bližnjemu zla ne nanosi« jer je »velikodušna, dobrostiva«, »ne zavidi«, »ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini«. Takva ljubav isključuje svaku sebičnost i skučenost srca, a čovjeka vjernika otvara prema svima, bez ograničenja i predrasuda.
Kršćaninova nesebična ljubav sposobna je premostiti granice koje postoje među ljudima, pa onda i pomoći drugomu da bude bolja osoba. Druge osobe mijenjaju se ljubavlju, a ne suhim opomenama. Da, čak i opomena i upozorenje, ako su oplemenjeni stvarnom, djelatnom ljubavlju, mogu potaknuti osobu na promjenu. Preduvjet je tomu izgradnja odnosa povjerenja i dubokoga međusobnoga poštovanja.
