Danas, trideset i tri godine nakon što je 18. studenoga 1991. Vukovar na njedrima majke domovine iskrvario pod velikosrpskom agresijom potpomognutom snagama tzv. Jugoslavenske narodne armije i četničkih postrojba, sa sigurnošću se može govoriti da je bio mnogo, mnogo vrjedniji nego što se tada mislilo. Naime, kao što je sveznajućemu i svemogućemu Bogu poznato, čim se čovjek začne, kako će izgledati njegov život, tako je i Zlomu – kojemu je, jer je duh, otkriveno mnogo više nego čovjeku – očito bilo poznato da će hrvatski grad na Dunavu biti u desetljećima koji slijede uporište za novu hrvatsku nadu.
Kad bi bilo dovoljno znanstvene hrabrosti i kreativnosti, čak bi se moglo istražiti kojim je čudom moguće da se i ove godine u Vukovaru okupilo oko 120 tisuća ljudi. Gledano u postotku, ni jedna europska zemlja danas ne može bez skupe animacije, promidžbe i složenih marketinških akcija okupiti u postotku toliki broj ljudi na jednom mjestu – a Vukovaru to kao da s lakoćom polazi od ruke. Vukovarskih oko 120 tisuća hodočasnika bilo bi istovjetno (u postotku) kao kad bi se na jednom mjestu okupilo oko 2,7 milijuna Nijemaca, 2 milijuna Francuza, 1,5 milijuna Talijana, 1,5 milijuna Španjolaca…
Može se mirno zaključiti da je mnogo toga i ove godine bezuspješno bilo upregnuto da se zatomi čudo Vukovara. No, vjernički gledano, po veličini križa prepoznaje se vrijednost žrtve, što se vidi po barem sedam pokazatelja.
Prvo, danima uoči godišnjice nije u javnom prostoru bilo nikakve ozbiljnije popularizacije i animacije dolaska ljudi. Štoviše, kada se inače dogodi »spajanje vikenda«, ne prestaju medijska propitivanja kamo će ljudi ići pa da iskoriste lijepo vrijeme, a sada je to izostalo. Drugo, ako je nekomu cilj raditi na nacionalnom jedinstvu i na učvršćivanju zajedništva među svim hrvatskim regijama i ljudima – onda su Vukovar i Škabrnja prvorazredne šanse da se to i ostvari. No naslovnicama je većine novina toga dana premoćno dominirala zdravstvena afera smjene i uhićenja ministra i drugih koji su s njom povezani. Baš tada poentirati zločine i razdor ne pripada kategoriji časnih pothvata. I treće što kao da je ciljalo ugroziti vukovarsko okupljanje politička je situacija potresa u stranci koja je bila na neki način vukovarski simbol – pa se ponegdje forsirao dojam da je to više stranačko okupljanje nego svenacionalna proslava.
Nažalost, kao četvrto, i Novi je list sudjelovao u relativizaciji godišnjice vukovarske žrtve kada je objavio intervju s riječkim nadbiskupom u kojem se, dok je bilo naroda u tisućama vjernika iz Đakovačko-osječke nadbiskupije i šire kucalo za domovinu, razglabalo npr. o blagoslovima homoseksualaca, rodnoj ideologiji, kritizirali se vjernici i popularizirale se čak i neke čudne teze o sekularnosti i dijalogu…
Peti pokazatelj velike vrijednosti vukovarske žrtve jest to što se mjesecima forsira neka adoracija prema pjevačima, glumcima, pa čak i političarima u Srbiji. Kada bi Vukovar dobivao desetinu pozornosti koju u medijima u Hrvatskoj dobiva Srbija, hrvatski istok davno bi procvao. O vrijednosti vukovarske godišnjice svjedoči i šesti pokazatelj – da se ne ulaže gotovo ništa u ekonomsku stranu toga događanja i još se od toga nitko nije obogatio.
I sedmo, nije li čudno da vukovarska kolona sjećanja završava misnim slavljem, kao krunom događanja, a poruke koje su ondje izrečene ne nalaze na veći odjek? Zar ima nešto pogrješno u riječima zagrebačkoga nadbiskupa izrečenim na misi da se u kontekstu hrvatske povijesti još suočavamo s bolnom stvarnošću neprocesuiranja, pa čak i nagrađivanja onih koji su svojim zločinima nanosili nepravdu hrvatskomu narodu?
To što Vukovar svake godine doživljava i politička, i kulturna, i medijska i ekonomska, pa čak i duhovna podmetanja, pokazuje zapravo da mu je cijena neprocjenjiva. Vukovar očito vječno brani Hrvatsku.
