Što se sve može dogoditi u trideset minuta? Suvremeni čovjek koji na svakodnevne tričarije olako potrati i mnogo više vremena rekao bi: ništa. No sedmeročlana vjernička obitelj Pribanić iz zagrebačkoga naselja Blata u trideset je minuta ponedjeljka 7. listopada naoko sve izgubila: kuću koju su svojim rukama podizali, automobil i namještaj u koji su godinama ulagali, glazbene instrumente i obiteljske uspomene oko kojih su se svakodnevno okupljali…
Ipak, nije izgubila sve. »Bitno je da su djeca zdrava, da im se ništa nije dogodilo, da nemaju traume, da se vesele kao da su stvari normalne, da nismo na cesti, da možemo dalje«, ističu za Glas Koncila Pribanići, zahvalni Bogu što je očuvao ono najvažnije: njihovo zajedništvo. »I muku i težinu treba podnijeti, sve predati Bogu i ne tražiti razloge predaleko«, rekli su članovi župe Blažene Djevice Marije u Remetincu i Blatu djelatno prisutni u životu župe sv. Stjepana prvomučenika u Botincu.
»U trenutku požara suprug je bio u vrtu s majkom, kćeri su bile u susjednoj kući, sinovi u školi, a ja na poslu. Čula se eksplozija, pretpostavljamo od auta parkiranoga u garaži, a vatra je odatle zahvatila podrum, kuhinju, kupaonicu…
Vatrogasci su uspjeli doći tek za pola sata, a dotad su gasili susjedi, rodbina i članovi mjesnoga DVD-a«, provodi nas kroz zgarište dvokatne obiteljske kuće Andreja Pribanić, inače odgojiteljica u Katoličkom dječjem vrtiću »Sunčev sjaj Nazaret« na zagrebačkom Vrhovcu. »Vatra je rastopila plinski ventil pa se od količine plina jednostavno nije mogla zaustaviti dok plinara nije odsjekla podzemnu opskrbu kuće. Silina požara izbila je prozore, tako da je tijekom gašenja voda prodrla posvuda. Sve što nije pocrnjelo od dima natopljeno je vodom, uništen je sav namještaj i aparati, netaknute su ostale samo knjige i odjeća.«
No ugroženoj obitelji brojni su odmah priskočili u pomoć. »Šogor koji je građevinar stavio je ostale poslove na čekanje i uhvatio se koordiniranja svih majstora i pokrivanja krova, koje mu otežava kiša koja neprestano sipi. Desetak momaka iz zajednice ‘Nanovo rođeni’ odmah je došlo razmontirati i odnijeti uništeni namještaj, a župni upravitelj u Botincu Krešimir Babić aktivirao je župni Caritas koji nam je pronašao ormare. Sve nas vrijeme podupire i remetinečki župnik Stjepan Rusan, bili su tu i roditelji vrtićke djece… Nakon što je jedna kolegica objavila vijest o požaru na društvenim mrežama, najstarijoj kćeri odmah je ponuđena stipendija, a pomoć nam je osim od naših Turopoljaca došla i iz Njemačke i Engleske«, nabraja sugovornica dodajući da im se neprestano obraćaju ljudi spremni ustupiti građevinski materijal i vrijedne ruke za brušenje, čišćenje, krečenje… »Svaki dan ovdje radi desetak ljudi, subotom nam žene iz župe dolaze pomoći čistiti, jedna župljanka redovito peče kolače… Javlja nam se mnoštvo poznatih i nepoznatih, i baš po tome čovjek vidi koliko je Bog velik«, primjećuje Andreja Pribanić.
Osim ruku koje pomažu radom, vidi se to i po rukama koje grle i tješe. »Najstarija kći i ja smo u ‘Nanovo rođenima’, koji su nam obiteljsku blizinu iskazali i radom i molitvom. Pomaže i molitva na koju se mi odgojiteljice okupljamo srijedom s našim milosrdnim sestrama svetoga Križa, i molitva naših župljana iz Botinca.
Oni su u početku bili šokirani što ne plačem. Teško mi je, ali ako ja počnem plakati, plakat će i suprug, i svekrva, i djeca još više, a ne će razumjeti zašto«, priznaje majka čija djeca – srednjoškolka, sedmašica, petašica, trećaš i prvašić – trenutačno žive na dvjema adresama. »Moja majka živi u Botincu pa nas je troje ondje, kod svekrve s kojom dijelimo dvorište sada nas je dvoje, a na katu iznad još je dvoje djece smješteno kod šogora. Svi oni žele da barem večer provedemo zajedno, pa je mlađi sinpredložio da jedan tjedan kod bake u Botincu spavaju dečki, a jedan tjedan cure«, govori Andreja Pribanić ne skrivajući ponos na hrabrost svoje djece.
»Najstarija kći ujedno je najsvjesnija pa je odvela mlađe sestre na sigurno čim je buknuo požar, ali joj je zato sve i najteže palo. Nakon požara poslala je učiteljici poruku i zamolila je da nikomu ne kaže da nam je sve izgorjelo jer se bojala što će druga djeca reći kada saznaju da nemamo ničega. No sada je već bolje, u sobi upali glazbu, pleše i pjeva. Stariji sin ispočetka od straha nije htio ući u kuću, ali sada se više ne boji. Djevojke su pomagale u iznošenju stvari, no svi su se ubrzo vratili u školu. Unatoč svemu nastojimo očuvati njihov svakodnevni ritam, da ne propuštaju izvannastavne aktivnosti.« Iako je starijemu sinu u požaru izgorio trombon, a mlađemu je tijekom gašenja oštećena harmonika, te više nemaju ni gdje ni kako vježbati, roditelji djecu svakodnevno vode u glazbenu školu u Veliku Goricu i na treninge klizanja u Zagreb. »Najteže je organizirati se, neke se dane gotovo i ne vidimo pa po drugima šaljemo poruke jedno drugomu. Ali snalazimo se i hrabrimo. Trudimo se odgajati djecu u vjeri, a sada i ona pomažu da naša vjera odraste«, svjedoči sugovornica.
