Serije snažnih potresa koje su u manje od godinu dana pogodile područje središnje Hrvatske uznemirile su njezine stanovnike te i dalje brojne građane ostavljaju u strahu. Prizori razrušene Petrinje i sisačkoga područja, kao i oštećenih zgrada koje još takve stoje u Zagrebu samo su podsjetnik na razornost potresa, koje detaljno proučavaju seizmolozi. Za njihovim se informacijama i mišljenjima posljednjih dana traga više nego ikada, a o tome kako proučavaju potrese te imaju li uopće u tim trenutcima vremena za strah za Glas Koncila govorio je seizmolog Krešimir Kuk, župljanin zagrebačke župe Presvetoga Srca Isusova.
Na pitanje jesu li ih kao seizmologe potresi u Zagrebu i na području Banovine iznenadili s obzirom na istraživanja odgovara: »Kao seizmolozi već dugo vremena naglašavamo i upozoravamo na mogućnost jačih potresa kod nas pa nas s jedne strane to nije iznenadilo. No iznenadilo nas je da smo u manje od godinu dana imali zagrebački potres te onaj na Banovini, u Pokuplju, jer tako snažni potresi nisu česti. Cijelo svoje školovanje znao sam da Zagrebu prijeti potres, no ta opasnost u javnosti nije primljena realno.«
Smatra da se nije pridavala primjerena važnost činjenici da je to seizmološki trusno područje te napominje da je situacija mogla proći i pogubnije. Nije prijetnja potres sam po sebi, nego loša gradnja, kao i urušavanje zgrada i dimnjaka, što može rezultirati ljudskim žrtvama. »Sada vjerojatno više ne moramo dokazivati da je potres realna opasnost, da je nismo izmislili kako bismo popularizirali seizmologiju. Moramo graditi i osigurati naše zgrade kako bismo ih očuvali od potresa, a i zaštitili živote ljudi i stanovnika. Time smo riješili brigu od potresa i njegovih posljedica.«
Na upit je li raditi seizmološki posao u danima snažnih podrhtavanja tla »povlašteno vrijeme« za njegovu struku odgovorio je: »U smislu novih saznanja i proučavanja ovo zasigurno jest ‘povlašteno’ vrijeme. Zapis svakoga potresa jako je vrijedna stvar. Potres je neponovljiv prirodni eksperiment. Svaki potres koji se dogodi nikada se više ne će ponoviti, isti sa svim svojim karakteristikama, serije potresa također. Nadalje, danas se potresi s bilo kojim epicentrom proučavaju svagdje u svijetu. Nema načina prodrijeti u unutrašnjost zemlje, nego se koristimo valovima potresa. Te valove potresa odnosno zrake koje prolaze kroz zemlju možemo usporediti s rendgenskim zrakama koje proučavaju ljudsko tijelo. Proučavanjem potresa, kao što je to radio i Andrija Mohorovičić prije stotinu godina, sve više doznajemo o tlu, zemlji i njezinim slojevima«, rekao je seizmolog Kuk.
Mnogo se posljednjih dana govorilo o sporosti Seizmološke službe, jer kada dođe do podrhtavanja tla, većina građana najprije konzultira internetske stranice i mobilne aplikacije kako bi doznali podatke o karakteristikama potresa. Zašto u usporedbi s njima podatke o potresima Seizmološka služba izdaje naknadno? »Ljudi se s pravom pitaju zašto ne možemo u istom vremenu, kao primjerice Euromediteranski seizmološki centar EMSC, dati ljudima podatak o potresu. No treba znati da oni nemaju instrumente, seizmološki su ti podatci neprecizni i netočni. Oni obrađuju reakcije ljudi i prema tome procjenjuju ugrubo podatke o potresu. Nasuprot tomu, po cijeloj Hrvatskoj razvijena je mreža seizmoloških instrumenata koji gotovo u realnom vremenu šalju podatke o potresu. Uređaji taj čas kada se dogodi potres šalju podatke u središte u Zagrebu. Uz automatsku obradu podataka, sustavu treba vrlo malo vremena nakon potresa da analizira i ugrubo odredi podatke iz kojih se računa magnituda, dubina i epicentar. No mi te podatke još prolazimo i ljudski, potrebno je da dobivene podatke seizmolog obradi i prekontrolira. Tek tada ih objavljujemo, kada dobijemo točne vrijednosti parametara potresa.«
Neke zacijelo zanima i kako se seizmolog osjeća u prvim trenutcima nakon potresa. Ima li vremena za strah i brigu o bližnjima ili u interesu javnosti kreće odmah analizirati potres? »Strah od potresa razuman je i realan, puno seizmologa znalo je reći da se potresa ne boje. Ali kada je čovjek u zgradi s obitelju, jasno je da je svjestan opasnosti koja prijeti i koja je realna. Mene osobno nije bilo toliko strah potresa koliko onoga što potres nosi. Zgrozio sam se nakon prvoga zagrebačkoga potresa u ožujku, jer iako sam kao i drugi seizmolozi upozoravao da nakon jakoga potresa valja što prije napustiti objekte zbog naknadnih potresa, drugi sam udar potresa dočekao s obitelju u stanu na trećem katu. Osobno sam napravio najveću pogrješku na koju sam sve upozoravao 20 godina.
No brojni telefoni, rad na računalu i posao omeli su me u izlasku, što nije dobro. No to je posao.«
Česta je zabluda da seizmolozi imaju posla samo kada se dogodi snažniji potres, no Kuk objašnjava da posao seizmologa nikada ne miruje jer ni tlo nikada u potpunosti ne miruje. »Često se na komentare da seizmolozi rade samo kada se dogodi velik potres znam našaliti: Da, dok nema potresa, mi samo gledamo kroz prozor i čekamo da se on dogodi. Nažalost, potresa uvijek ima. Nas je u Seizmološkoj službi jako malo, tek desetak, i imamo jako puno posla. Prvotna nam je djelatnost proučavanje seizmičnosti područja Hrvatske, ali i okolnih područja, što podrazumijeva i održavanje mreže seizmoloških instrumenata, izrađivanje karata tzv. seizmičkoga hazarda.«
Govoreći o struci, rekao je da u Hrvatskoj seizmologa ima malo, a razlog možda treba tražiti i u maloj mogućnosti zapošljavanja u Seizmološkoj službi, kao i srodnim službama u Hrvatskoj. »I oni koji završe fakultet često odlaze iz zemlje. Malo je onih koje seizmologija zanima i žele ostati raditi u Hrvatskoj kao seizmolozi. Studenata seizmologije danas nema puno, ali ne može se reći da je prije situacija bila nešto puno bolja«, rekao je Kuk, koji je, kako svjedoči, odlučio odbiti doktorsku stipendiju u Njemačkoj te je ostao u Hrvatskoj. No ipak je uspio ostvariti želju da postane seizmolog, o kojoj je sanjao još u petom razredu osnovne škole jer se već u ranoj mladosti upoznao sa seizmologijom odrastajući uz otca seizmologa.
