Iseljavanje i nestajanje sela posljedica su dugotrajne pogrješne politike. Ništa nije slučajno. Čak se izbjegava i samo nazivlje »selo« pa se sve više upotrebljavaju zamjenske riječi »naselje« ili »mjesto«, a kada se govori uopćeno o problemima sela, rabi se zamjenska tuđica »ruralno«. Tako se neizravno šalje poruke da su selo i seljaštvo nešto pogrdno, a posljedično tomu riječ »seljak« doživljava sličnu sudbinu kao i riječ »radnik« koji je postao djelatnik. Ostaje pitanje je li to nestajanje seljaka i radnika posljedica razvitka i promjene hrvatskoga jezika ili je to posljedica još uvijek postojećega ideološkoga rata. Kod svega toga zaboravlja se da iza tih pojmova uvijek stoji čovjek, odnosno ljudi pojedinci i njihove obitelji.
Iako razvojem i unaprjeđivanjem sela postaju mješovita, pa u njima osim poljoprivrede postoje razne druge sporedne djelatnosti raznih zanimanja i obrta, to ne smije biti razlog za izbjegavanje upotrebe naziva »selo« i »seljak«. Ne treba ga na silu pretvarati u farmera ili rančera jer to nikada ne će ni postati. Zapostavljanje upotrebe naziva selo i seljak na prvi pogled nije bitno, ali to ipak nosi i poruku odnosa države i upravnih vlasti prema selu, koja se očituje zanemarivanjem odnosa prema stanovnicima sela, dakle seljacima.
Izbjegavanjem nazivlja za selo i seljaka umanjuje se važnost toga dijela stanovništva. Takvo napuštanje provodi se brojnim zakonima i drugim propisima. Ime je zadržano samo u nazivu Hrvatska seljačka stranka. Zato se vlast ne treba čuditi nad pojavom napuštanja sela, posebice od mlađih naraštaja, što rezultira starenjem sela i brojnim površinama neobrađene zemlje. Zapostavljanje pojačavaju i brojni zakonski promašaji pa seljak i selo ostaju izgubljeni u prostoru i vremenu. Hrvatski seljaci nisu postali farmeri ni rančeri, a ni industrijski poljoprivredni kapitalisti po uzoru na američke, kanadske ili australijske poljoprivrednike, ali zato postaju iseljenici. Ponavlja se isto što se događalo u bivšem poretku. Ista pogrješka rađena je nakon 1945. g., kada je bivši poredak po uzoru na SSSR i komunističku revoluciju tjerao seljake u tzv. kolhoze i sovhoze, što je ondašnju Rusiju dovelo do gladi. Na sreću bivši jugoslavenski poredak brzo je odustao od seljačkih radnih zadruga, što je omogućilo preživljavanje i hrvatskomu seljaštvu do danas.
Nažalost, dosadašnje hrvatske poljoprivredne politike i svi dosadašnji ministri nisu uspjeli pronaći pravi put. Svi nude optimistične planove za poljoprivredu, a nažalost statistika i stvarno stanje pokazuju zabrinjavajuća kretanja. Mašta se da će Hrvatska postati razvijena industrijska zemlja, koja će proizvoditi automobile, avione, elektroniku ili izvoziti pamet. Istina je, bazna je industrija zapostavljena, ali je još veća pogrješka bila zanemarivanje sela, odnosno poljoprivrede. Ništa se bitno ne mijenja niti se poboljšava. Što je uzrok takvu stanju? Kao odgovor nude se brojna razna objašnjenja, a najviše nepostojanje dosljedne agrarne politike, nerealan tečaj kune, neodgovarajuća proizvodna struktura koja navodno ne odgovara potrošnji, neprilagođenost sela, konzervativnost seljaka, njihova neorganiziranost i nepovezanost, sindikalna razjedinjenost i sl. Svatko, ovisno o svojem položaju u proizvodnom, potrošačkom ili političkom lancu odlučivanja, izabire pojedine od navedenih razloga kao odlučujuće i nudi svoje parcijalne prijedloge kao jedini mogući izlaz iz problema. Država tu treba uskočiti i pomagati propisima.
Kada je sadašnji ministar poljoprivrede nešto pokušao glede kontrole kvalitete uvezene hrane, odmah je »dobio po prstima« i morao povući svoje odluke. Zato država ne zna ni što će s budućim zakonom o poljoprivrednom zemljištu pa se njegovo donošenje priprema prema načelu »hoću – ne ću«. Zna li se što se hoće s OPG-ima, jesu li potrebni i jesu li do sada opravdali svoje postojanje? Dosadašnja iskustva i argumenti pojedinačno, a ni u pojedinim prividno logičnim skupinama, pa čak ni u svojoj sveukupnosti, ne opravdavaju današnje stanje.
Treba bitno mijenjati politiku prema poljoprivredi i selu, kako poticajnu tako i fiskalnu. Kod toga treba poći od istine da u lancu proizvodnje hrane svi zarađuju osim seljaka i proizvođača hrane. To proizlazi iz činjenice da se gase srednja i manja poljoprivredna obiteljska gospodarstva, nestaju manji i srednji mljekari, napuštaju se manje stočarske farme, pa sve češće mladi napuštaju poljoprivredu i pridružuju se skupinama nezaposlenih ili traže svoju budućnost u iseljavanju.
Slušajući ili gledajući emisije o problemima sela i poljoprivrede, očito je da se ni uz OPG-e kao zamišljena obiteljska gospodarstva nije smanjilo nezadovoljstvo seljaka. Čak ni statistički podatci o njihovu broju ne pokazuju realnu sliku stvarnih poljoprivrednika. Je li to posljedica nepostojanja dosljedne agrarne politike ili su to promašaji s poticajima i njihove zloporabe, neodgovarajuća proizvodna struktura, porezna politika ili što drugo? To »drugo« moglo bi biti opsjednutost industrijalizacijom poljoprivrede i stvaranje golemih farma kakvih valjda nema ni u Americi. Zabluda je ako se želi današnjega seljaka pretvarati u zaposlenika u poljoprivrednoj industriji velikih poduzetnika, umjesto da mu se omogući da u svojem obiteljskom gospodarstvu ostvaruje svoj život. Jasno da bez toga seljak u svojem OPG-u ne vidi budućnost. Danas svi zarađuju više od seljaka. Dakle nešto ne valja u državi Hrvatskoj i to treba što prije mijenjati. Razni strategijski planovi o razvitku poljoprivrede i određene poticajne mjere ili premije, često zloupotrebljavano, nisu dali rezultate. Polako se naziru načelne zablude. To su nekritička papagajska oponašanja drugih i neuvažavanje hrvatskih posebnosti što se tiče rascjepkanosti zemljišta, odnosa prema vlasništvu zemlje i nasljeđivanju, dopuštanja neobrađivanja zemlje, davanja zemlje na uporabu putem koncesija nepoljoprivrednicima, a na štetu stvarnih seljaka. Zato bi promjene trebale usmjeriti prema uspostavljanju pravednijih odnosa, a to je ponajprije odgovornost mjerodavnoga ministarstva.
