Početkom travnja, na Uskrs, prikazana je prva epizoda druge sezone serije »The Chosen« (»Izabrani«) koja je po mnogočemu vrijedna, posebna i zanimljiva. Vrijedna je kao jedna od najboljih i najgledanijih ekranizacija Isusova života i poruke u povijesti kinematografije, na što upućuju i ocjene 9,7 na stranici IMdB.com i 100 posto od kritičara i 99 posto od gledatelja na stranici Rotten Tomatoes. Posebna je po tome što je besplatna i dostupna isključivo preko aplikacije koja, među ostalim, ima podršku za hrvatske titlove (za cijelu prvu sezonu, ali za sada još ne i za drugu). Vrlo je zanimljiva po tome što daje pozadinsku priču mnogim istaknutim i manje istaknutim osobama kojima evanđelisti daju relativno malo prostora budući da je sva pozornost usmjerena na povijest spasenja u osobi Isusa Krista. Stoga, prema svim dosadašnjim pokazateljima, može se očekivati da će u seriji »The Chosen« scenaristi posvetiti razmjerno mnogo vremena i imaginacije dobru razvoju likova i zanimljive pozadinske priče osobito kada se u obzir uzme činjenica da kreativni tim planira producirati još pet ili šest sezona s osam epizoda.
Glavni kreativac američki je redatelj, scenarist i producent Dallas Jenkins kojemu je »The Chosen« prvi projekt u profesionalnoj karijeri u kojem je zaista zablistao i postigao svjetski uspjeh premda izvan ustaljenih produkcijskih i distribucijskih okvira. Naime, Jenkins i njegov produkcijski tim glavninu novca potrebnih za produkciju pribavili su skupnim financiranjem (»crowdfunding«): od 15 tisuća ulagača dobili su 10,3 milijuna američkih dolara, pri čemu su čak srušili rekord projekta »Mystery Science Theatre 3000« koji je prikupio 5,7 milijuna američkih dolara. To im je bilo dovoljno za pokrivanje troškova produkcije prve sezone, uključujući i troškove internetskoga prijenosa. Za drugu sezonu glavninu sredstava skupili su preko »plaćanja unaprijed« (»pay it forward«), funkcije unutar aplikacije koja omogućava davanje dobrovoljnih novčanih priloga gledatelja. U trenutku pisanja ovoga članka aplikacija je bilježila više od 111 milijuna pregleda, a kako se dobar glas brzo širi, može se očekivati da će taj broj uskoro biti i znatno veći, iako možda ne i milijarda pregleda, koliko su za cilj postavili producenti – barem ne ove godine. Čak i ako se stave po strani te impresivne brojke i planovi i fokusira se na sam sadržaj, moguće je pronaći mnogo toga što je vjerojatno još impresivnije s obzirom na kvalitetu produkcije i dojam koji »Izabrani« ostavljaju na gledatelje.
Redatelj Jenkins uspio je postići optimalan balans između vjernosti Svetomu pismu i dramaturgije: s jedne strane trudi se što bliže i točnije pretočiti evanđelje u igranu seriju, a s druge gradi realističnu pozadinsku priču ključnih osoba s kojima se publika lako može poistovjetiti i prihvatiti ih kao stvarne osobe. Tako je, prvi put u ekranizaciji, moguće vidjeti Šimuna kao oženjenoga muškarca kako u svom domu ljubi svoju ženu. Budući da je Jenkins uložio dovoljno vremena i truda u razvoj priče i glavnih likova, ta je scena logična i prirodna, a isto vrijedi i za druge slične situacije koje nisu izričito opisane u evanđeljima. Drugi primjer u razvoju lika Šimuna Petra kao grješnoga čovjeka element je njegova ribarenja u subotu, to jest kršenja sabata kao svetoga dana na koji je Židovima, među ostalim, zabranjeno raditi. Iako je malo vjerojatno da bi bilo koji Židov u ono vrijeme kršio sabat, autorska ekipa razvila je poprilično složen zaplet koji daje solidno opravdanje za to. Sve to skupa, uključujući i prilično nasilan i impulzivan Šimunov karakter prije obraćenja, nekim katolicima vjerojatno ne će biti lako prihvatiti i doživjet će kao nategnute teze, ali i tu, dramaturški gledano, autori pružaju solidan kontekst koji u konačnici nije heretičan iako možda nekima ne će biti razumljiv i prihvatljiv. Jedan od vrlo pozitivnih rezultata takvoga pristupa poticaj je gledateljima da nakon odgledane epizode uzmu u ruke Sveto pismo i usporede izvor s Jenkinsovim prikazom. Zasad, u prvoj sezoni, ne može se pronaći ni jedan veći propust s obzirom na bitne stvari koje su istaknute u evanđelju i Jenkinsonove ekranizacije. Dapače, Jenkins zaslužuje posebne pohvale zbog odvažnosti i imaginacije u dramaturgiji, što će rezultirati napetošću i iščekivanjem čak i u gledatelja koji su dobri poznavatelji Svetog pisma.
Još jedna važna pozitivna strana »Izabranoga« jest ekumenistički i interkonfesionalni pristup kreativnoga tima koji se očituje i popratnim materijalima dostupnim preko aplikacije, kao i na službenom YouTube kanalu, gdje se može naći i diskusija u kojoj uz autora serije Jenkinsa sudjeluju katolički svećenik David Guffey, evangelički teolog dr. Doug Huffman i rabin Jason Sobel (na žalost, za sada, bez hrvatskih titlova). U toj diskusiji rabin Sobel pohvalio je autorski tim zbog truda uložena u istraživanje i pozitivan pristup u prikazu Židova. Slično, ni Rimljani, kao okupatori u ono vrijeme, nisu prikazani pretjerano negativno iako su, uz farizeje, mahom glavni antagonisti. Međutim, vjerojatno najvažnija strana »Izabranoga« odnosi se na prikaz Isusa kao pravoga čovjeka. U povijesti kinematografije lako se može primijetiti evolucija u prikazu Isusa kao pravoga čovjeka i pravoga Boga: što se dalje ide unatrag u povijest, to je više isticana božanska strana. Jenkins je od svih filmaša vjerojatno najdalje do sada otišao u isticanju Isusove ljudske strane, što ne znači da je zanemario božansku: Isus je i dalje onaj koji ozdravlja, istjeruje đavle, pretvara vodu u vino, a moguće je očekivati da će pred kraj serije biti uključena i muka i uskrsnuće. Međutim, Jenkinsov prikaz Isusa pun je pogodak zato što je suvremen – primjeren duhu i ukusu današnjih gledatelja. Pritom Jenkins ne ide linijom manjega otpora i ne podilazi gledateljima, nego jednostavno nudi nešto vrlo vrijedno u novom ruhu i na novoj platformi.
Budući da ni jedna ekranizacija bilo čijega života ne može biti bez mane i propusta, ni Jenkinsov prikaz Isusa i njegova života zasigurno se ne će svidjeti svima i u svemu, i vjerojatno će, prije ili kasnije, iskrsnuti nešto što se ne uklapa savršeno u evanđelje ili povijesni kontekst. Pritom je važno naglasiti da »The Chosen« nije zamjena za Sveto pismo ni pretendent za peto evanđelje, nego jedan u nizu umjetničkih pokušaja ekranizacije Isusova života i njegove poruke, pri čemu kreativni tim neizbježno, svjesno ili nesvjesno, u tom prikazu unosi ponešto subjektivnoga i kulturno uvjetovanoga sadržaja i interpretacije. Tako je u seriji primjetan tipično američki humor u dijalozima i manirama glumaca, ali i određena mjera zdrave samoironije koja neutralizira taj kulturološki faktor. U nekim scenama preslikavanja kulture i stila života možda je čak i pretjerano, kao na primjer u sceni kada Marija Magdalena susreće Isusa u prostoriji koja sliči konobi, za nečim što sliči šanku. Malo je vjerojatno da je u ono vrijeme postojalo nešto takvo, ali sve to pada u drugi plan s obzirom na odličnu glumačku interpretaciju, dijaloge i poruku. Oni koji imaju oštrije oko za detalje primijetit će nesavršenosti u kostimografiji (npr. kacige rimskih vojnika), scenografiji i odabiru lokacija, ali i to se lako može oprostiti i zanemariti s obzirom na sve druge pozitivne aspekte. Zaključno, s obzirom na produkcijske okvire (skroman proračun i velik rizik i nesigurnost sa skupnim financiranjem), nedostatak velikih glumačkih zvijezda i relativno neiskusan i nepoznat kreativni tim, »The Chosen« je zasigurno nešto najbolje i najljepše što se dogodilo u kategoriji vjerskoga filma od Gibsonove »Pasije« do danas.
