Plačete li i vi, kao mediji, što je kraju došlo emitiranje »Dnevnika velikog Perice«? Ja sam se rasplakao već nakon jedne i pol serije, od plača dalje nisam ni mogao gledati. Lupam glavom kako to ja, kao nevino djetešce ranih 60-ih, odmah nisam mogao uvidjeti pa uživati kako nam je lijepo i romantično! I kako su baš najsimpatičniji nam novi »komšije« u vojnim uniformama, s nekom novom verzijom zagrebačke ekavice. Neg’ sam baš imao nesreću živjeti s prosječnim zatucanim Hrvatima, koji nisu dovoljno voljeli te »partizane« naseljene u židovske i druge nacionalizirane stanove ili socijalističke novogradnje podignute samo za njih. Umjesto da mi susjed bude »mali Perica«, koji se kak’ pravi »Hrvatek« još u prvom nastavku zaljubio u »vaspitačicu« s bliskoga istoka, kćerku dragoga JNA oficira, ja sam bio okružen »Perekima« koji su već tad sanjali »deve-deve-devedesete«, kad će Hrvatsku osloboditi od takvih. Ah, tek sad mi je serija otkrila koja sam bijedna bio manjina kad sam vjerovao starijima da nas tlače ti sustavno naseljavani zastavnici i majori »od Vardara pa do Triglava«. Eh, da sam makar tu seriju gledao prije »Crno-bijeloga svijeta«, možda onda ne bih i tu seriju već nakon drugoga nastavka ocijenio »falsifikatom moje mladosti«, one već zrelije. Nisam imao ovo potrebno predznanje »velikoga Perice« pa sam se nepromišljeno pitao gdje su likovi svih onih Hrvata koji nisu trpjeli oficirske sinove jer su imali prve kolor-televizore, prvi su »derali« prave električne gitare, putovali »prek grane« bez ograničenja, služili vojsku »od kuće« (»online«)! Zapošljavali se i prije diplome, pa nas već dočekivali kao »šefići« kada smo dudekovski nosali molbe za zaposlenje od nemila do Miodraga…
Da sam prije te serije gledao »novonormalnog Pericu«, znao bih da sve to krivim očima gledam i da su svi u jugouniformama baš dragi (premda malo sirovi, daleki i od Fulirovih manira), dobri u duši, ma… »prave ljudine«!
Hoće li nam naši neumorni kulturfilmski pregaoci sada, nakon serijama »popeglanih« osamdesetih i šezdesetih, priuštiti i rane sedamdesete, kad se na jaknama nosio hrvatski grb, slavili Zrinski-Frankopani, a na utakmicama vikalo: »Haj-duk, Dina-mo! Sav-ka, Tri-palo!« (Usput, i tu je moralo bit odličnih »režisera« da su u samo nekoliko godina uspjeli stvoriti »polustoljetnu nesnošljivost« navijača dva najveća kluba, sve uz nas žive koji pamtimo kako smo pod zajedničkim šalovima išli na utakmice.) Hoće li se pojaviti serija »Hrvatsko proljeće«, možda poetskoga naslova »Proljeće u prosincu«? Ili odmah, otvoreno kao posveta unuka djedovima, bude »Proljeće u decembru«? Vjerojatno se samo traži još neki uvjerljivi scenaristički štos da se i »pendrekaše« hrvatskih studenata s Trga Republike (»trga prosinačkih žrtava«) prikaže simpatičnima, ako nas – »stare Perice« – ne uvjere i to da su, recimo, neškolovani navijači tukli fakultetske vršnjake iz ljubomore, a brkati ih drugovi samo mirili? Rekao bi moj Debeli: »Sve je moguće dok kod nas filmove i serije delaju samo ‘hrvatski’ reži-seri, a nikad redatelj Hrvat!«
