Uz spomendan zaštitnice crkvene glazbe i glazbenika sv. Cecilije iskustvo dugogodišnjega pjevanja u crkvenom zboru posvjedočila je najstarija članica zbora župe Krista Kralja iz Brodskoga Varoša Manda Bičanić. Mnogi je u mjestu poznaju kao osobu vedra duha koja voli razgovarati i veseliti se. Počela je pjevati u župnom zboru 1962. godine kada je u župi u Varošu osnovan zbor, a sjeća se i dana kada se u crkvi pjevalo pučki, uz ženu koja je »započimala« pjesme koje su ih poučili njihovi roditelji.
Kada je župni zbor u Brodskom Varošu osnovan, imala je 15 godina i od tada do danas pjeva Bogu na slavu. »Otac je bio crkveni pjevač, moj brat također. Mogla bih reći da je gotovo cijela obitelj pjevala u crkvi.
Dok sam bila djevojka, moj otac i ja zajedno smo pjevali. Uvijek sam imala snažnu volju i nikad mi nije bilo teško, ni poslije posla, odvojiti vrijeme za probe i pjevanje«, kaže vjernica Bičanić i ističe da je župni zbor osnovao maestro Josip Jerković, kasnije i voditelj Hrvatskoga pjevačkoga društva »Davor«. »U Varošu je tada još bila stara župna crkva te se pjevalo na koru sve do 1964. godine kada je župu pogodio snažan potres. Bez obzira na te okolnosti, na probe zbora se dolazilo, to je bila dužnost svakoga člana zbora. Zbor su sačinjavali ljudi iz naroda – puk koji nije poznavao note, ali su s vremenom naučili. Pjevalo se četveroglasno i latinska misa obvezno. Svi smo bili nekako složni i sretni«, rekla je pjevačica sa šest desetljeća dugim pjevačkim stažem. Prisjeća se i milosrdnih sestara sv. Križa koje su djelovale u župi i vodile zbor: Marije Goretti, Agnezije Juretić, Hijacinte Hoblaj, Jelene Kovačević…
Biti član župnoga zbora zahtijeva i veliko odricanje, osobito u vrijeme velikih svetkovina kada svatko ima i drugih obveza. Kako je dok je bila mlađa usklađivala probe s obiteljskim i poslovnim obvezama? »Upravo su me pripreme za velike svetkovine posebno radovale. Mislim da nikada nisam izostajala s proba. Muž me je često znao pitati kako imam volje poslije posla odlaziti na probe. No smatram da ako sam u zboru – to je za mene svetinja«, napominje sugovornica, koja je ljubav prema pjevanju u župnom zboru prenijela i na svoju kćer Katarinu.
Potvrdila je istinitom tvrdnju da je pjevati Bogu – dvostruka molitva te posvjedočila da kroz misu osjeća prisutnost živoga Gospodina. »Liturgijsko pjevanje ima svoju posebnu čar. Svatko tko dođe na misu otvorena srca za Boga, može pjevati i bez obzira što nije član zbora. Pjesma potiče još veću radost u čovjeku, potiče plodonosniju molitvu i jača naš odnos s Gospodinom. Pjesma, zajedništvo i radost, Bogu na slavu, jedan su od najboljih načina kako možemo iskoristiti svoje vrijeme.«
Anita Terzić
