Još 1974. godine mladić Jurica Šobar prvi je put u svojoj župi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama pjevao ulogu evanđelista u Muci na Cvjetnicu. I ta se tradicija u šestinskoj župi – na Cvjetnicu i Veliki petak – nastavila sve do danas, dakle tijekom punih pet desetljeća. Uz jednu iznimku – u godini u kojoj je još mladi Šobar bio primoran odslužiti vojni rok zbog kojega je u danima korizme i u Velikom tjednu bio odsutan iz svojega rodnoga grada i župe sv. Mirka.
»U svojoj sam župi aktivan od najranijega djetinjstva. Kada sam imao četiri-pet godina, počeo sam ministrirati. Jako dobro pamtim te dane – misa je bila na latinskom, a propovijed i čitanje na hrvatskom. Drugačije je sve bilo postavljeno na oltaru, a mi kao ministranti jedva smo razumjeli pokoju riječ od onoga što je župnik izgovarao u misi«, prisjetio se današnji sedamdesetogodišnji šestinski župljanin Šobar, koji je 49 godina u braku sa svojom suprugom Vjekoslavom, koja je rodila šestero djece, danas odraslih ljudi.
»Pamtim da se u našoj župi oduvijek pjevala i Muka. Dok sam bio dijete, nije postojao klasično oformljen župni zbor, no postojala je uvijek stalna skupina pjevačica i pjevača, koji su se okupljali oko naše časne sestre i orguljašice Gecemane Milat. Muku bi obično pjevao neki bogoslov ili đakon, a u to se vrijeme pjevala samo Muka po Mateju.
Još 1974. godine ondašnji mi je župnik Ivan Čuček predložio da ja preuzmem taj ‘zadatak’. Takvi su bili početci moga pjevanja Muke i otada sam jedva čekao svaku iduću korizmu, Cvjetnicu i Veliki petak«, dodao je Šobar.
Bile su to i prve godine nakon Drugoga vatikanskoga koncila, koji je donio i otvaranje Crkve laicima. No, napomenuo je sugovornik, u tim danima nije razmišljao o »velikim teorijama«. Jednostavno, kada mu je župnik povjerio novu odgovornost, spremno ju je prihvatio. »Moram priznati da pjevanje Muke od početaka pa do danas ne doživljavam kao nešto neobično. Bog mi je podario takve talente – da imam sluha i da imam glasa, što je dar koji je prisutan u mojoj obitelji. Moji su predci bili muzikalni, a i moja su djeca također time blagoslovljena. Ako mi je Bog podario neki talent, ne mogu ga zanemariti. A uostalom, kako se kaže u narodu – tko pjeva, dvostruko moli«, pojasnio je Šobar.
Premda će se na ovogodišnju Cvjetnicu navršiti pola stoljeća otkako pjeva Muku, Šobar napominje da ga još nije uhvatio »osjećaj rutine«. »Možda je prvih godina bilo i treme kada je trebalo pjevati, ali danas gotovo svaki tekst Muke znam napamet. Međutim, to još uvijek nije rutina. Svaki je put drugačije i svako pjevanje Muke iz godine u godinu doživljavam na drugačiji način. Pripreme su otprilike iste – glas se mora pripremiti nekoliko dana unaprijed, on mora biti upjevan, što podrazumijeva i pojačane probe uoči Cvjetnice, no iskustvo pjevanja svaki je put drugačije«, svjedoči Šobar.
U svojem domu u zagrebačkim Šestinama obitelj Šobar Glas Koncila ugostila je malo uoči svetkovine sv. Josipa pa je jedna od tema o kojima je kao otac mnogočlane obitelji govorio Šobar bila i roditeljstvo i odgoj djece. »Bog nam je dao dar šestero djece. Ali kada nam je bilo potrebno, tražili smo njegovu pomoć. Sretni smo danas kada ih gledamo kao odrasle ljude, ponosni smo na njih, osjećamo da smo uspjeli kao roditelji i bez ikakve sumnje u tome nam je pomogla naša bliskost Crkvi«, rekao je Šobar i napomenuo: »Života se nikada nismo bojali.
Bilo je u našim danima svakakvih izazova i pritisaka, ali uvijek smo se utjecali u molitvu, osobito smo se stavljali pod zagovor Blažene Djevice Marije.«
Uz podizanje obitelji oboje je supružnika odradilo puni radni vijek, a njihova su djeca završila fakultete i našla su se u raznim zanimanjima – liječničkom, vjeroučiteljskom, građevinskom, nastavničkom, fizioterapeutskom… Šobar je po struci veterinar.
S velikim ponosom Šobar napominje da su i djeca nastavila njegovim stopama darujući svoje muzikalne i druge talente svojim župama i ostajući općenito bliskima Crkvi. »Oduvijek smo bili uvjereni da se prve i najvažnije stvari za život stječu u obitelji, u kućnom odgoju. To uključuje i molitvu i odnos prema Crkvi, redovite odlaske na misu, slavljenje blagdana. Mene su moji roditelji – a posebno moja baka – odgojili vjernički, usmjerili su me. A kada sam se oženio i zasnovao obitelj, uvijek se za našim stolom prije jela molilo. Molili smo se i u drugim prigodama zajedno, kao obitelj. U svojoj smo kući ugostili tolike svećenike, časne sestre. Svi su nam oni ovdje uvijek bili dragi gosti. A ni jedan veliki rad, posao, kao što je bila i nedavna obnova nakon potresa, nismo započinjali bez blagoslova svećenika«, opisao je Šobar.
Polako se vjernički žar obitelji Šobar prenosi i na one najmlađe, na unučad. Naime, zajedno sa suprugom Vjekoslavom, Jurica Šobar ponosni je djed sedmero unučadi. »Danas nam se kao djedu i baki čini da s unučađu ponovno idemo ispočetka, kao da i mi nanovo odrastamo«, napomenuo je Šobar te zaključio: »Šteta je što današnje obitelji nemaju više djece, no na neki ih način razumijemo. Naše je vrijeme ipak bilo drugačije, imali smo kuću, dovoljan prostor u kojem smo mogli zasnovati veliku obitelj. No što će netko tko recimo živi u gradu, radi, a može si jedva priuštiti stan od tridesetak-četrdesetak kvadrata? Premalo se u našem društvu govori o takvim stvarima.«
