Čovjek rukovođen isključivo željom za profitom zaratio je s prirodom. Nestanak omiljenih životinjskih vrsta poput panda, tigrova ili dupina izaziva zabrinutost javnosti i pokreće programe i projekte njihova očuvanja i zaštite. Istodobno nestanak nekih drugih vrsta, neuglednih i malih, prolazi bez takve pozornosti. Naime, sporadično mediji prenose rezultate znanstvenih istraživanja koji upozoravaju na drastičan pad broja kukaca, kao samo jednu od posljedica šestoga velikoga izumiranja vrsta koje se upravo događa i za koje je, za razliku od ostalih, odgovoran čovjek i njegove aktivnosti.
Prof. dr. Mladen Kučinić s Biološkoga odsjeka Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu to potvrđuje: »Nažalost, sada smo u šestom velikom izumiranju vrsta koje je uzrokovao čovjek. Naime, život je stalno u mijeni, izumiranja vrsta oduvijek je bilo. Smatra se da danas na Zemlji živi samo 1 posto svih vrsta koje su živjele. Mora nas zabrinjavati to šesto izumiranje vrsta koje smo sami uvjetovali. Najdominantniji je razlog uništavanje prirodnih staništa.«
Sa Zemlje nestaju vrste koje nismo ni upoznali, a svaka od njih ima svoje mjesto unutar ekosustava. »Smatra se da je do sada opisano više od milijun životinjskih vrsta i više od 250 tisuća biljaka, što je samo manji dio biološke raznolikost na Zemlji, tako da se za kukce misli da ih možda ima i 30 milijuna«, pojašnjava dr. Kučinić i dodaje da se zaštitom tzv. karizmatskih vrsta poput panda ili tigrova i njihovih staništa štite i sve druge vrste koje na njima žive. »Ali postoje brojna staništa na kojima nema tih vrsta. Najgore je stanje s kišnim tropskim šumama koja su mjesta najveće biološke raznolikosti na kopnu i s ribama i koraljnim grebenima u moru. U području Azije i Južne Amerike u posljednjih 40 godina podmetani su brojni požari da bi se uništavanjem šuma stvorila područja za uzgoj onoga što treba Zapad: palmina ulja, kakaovca, banana i dr.«
Kao i drugim vrstama, i kukcima najviše prijeti uništavanje njihovih staništa, od izvora, potoka, rijeka, livada šuma… »Ako pogledamo samo Hrvatsku«, kaže dr. Kučinić, »kada se govori o poljoprivredi, spominju se poticaji za uzgoj i obradu, a zaštita se ne spominje.« Neupitno je da je čovjeku potrebna hrana, ali pitanje je kako je uzgojiti. Međutim, ni odlazak ljudi iz ruralnoga prostora za neke tipove staništa nije poželjan.
»U Hrvatskoj su nestale mnoge vrste, od ptica do kukaca, posebice u panonskom kontinentalnom dijelu. U Hrvatskoj se smanjuje broj ljudi i čovjek bi pomislio da će se obnoviti prirodna staništa. Međutim, postoje staništa koja su postala ovisna o čovjeku, a to su livade. Ako ‘maknete’ čovjeka, počinje sukcesija, razvoj novih biljnih zajednica, to je prirodan proces koji je uvjetovan klimom. U Hrvatskoj bi na više od 90 posto područja bila šuma, livade bi nestale, a s njima i sve biljne i životinjske vrste vezane uz ta staništa. Tisuće njih. I to se događa.«
Na pitanje kako su ta staništa ranije opstajala bez čovjeka dr. Kučinić odgovara da su livade »održavala« velika stada biljojednih vrsta poput europskoga bizona, jelena, srna i zečeva koji su hraneći se biljkama sprječavali sukcesiju i razvoj šume na tim područjima. »U Hrvatskoj sada imamo dva loša procesa za livade, na nekim područjima uništava ih sukcesija (livada – grmlje – šuma) jer nema čovjeka i tradicionalne poljoprivrede, a na drugim sve preoremo. I jedno i drugo smanjuje biološku raznolikost.«
»Kada bi kukci nestali, sve bi se promijenilo. Najbrojnija skupina biljaka su kriptosjemenjače koje se razmnožavaju oprašivanjem, a uz ptice, šišmiše i još neke organizme, kukci su najvažniji oprašivači. Pčelari u SAD-u ne ostvare najveću zaradu prodajom meda, nego seljenjem svojih pčelinjaka i oprašivanjem poljodjelnih kultura. Kukci u ekosustavu oprašuju, predatori su drugim vrstama… To je cijela hranidbena mreža. Nestankom nekih vrsta nestaju druge koje se njima hrane… I tako priča, jedna tužna priča o nestanku, počinje i postaje sve tužnija.«
Bez oprašivanja nema ni ploda, no njihovim nestankom gube se i ljepota i radost koju pruža pogled na ta malena bića, a dovoljno je prisjetiti se leptira. »Zar nisu za naše psihičko zdravlje bitne šume, rijeke, jezera, mora i oceani sa svim tim malim i velikim biljnim i životinjskim vrstama, gljivama i algama? Ako uživamo u tome, ako nas priroda relaksira, psihički ‘odmara’, ako je u obliku parkova, vrtova, ali i jedne teglice cvijeća ‘uvlačimo’ u naš svakodnevni život – zašto smatramo da to ne bi trebali raditi i oni koji će doći poslije nas?« upitao je dr. Kučinić.
Na pitanje što pojedinci mogu učiniti da očuvaju kukce i smanje negativan utjecaj na njih dr. Kučinić predlaže: »Zasaditi jedan cvijet – jedan cvijet za jednoga leptira. U poljoprivredu uvesti pravi ekološki uzgoj, možda kupiti koji takav proizvod. Vrt, ako ga imamo, urediti, ne kultivirati i ne upotrebljavati pesticide, herbicide i slično. Znate, naše livade više nemaju puno leptira. Tamo gdje ih je puno i voda i hrana i zrak su zdravi.«
