ŠETNJA USUSRET FESTI SV. VLAHA Mnogi gradovi imaju svoje svetce, ali sv. Vlaho ima svoj grad

Starim gradom Dubrovnikom u siječnju ne dominiraju toliko turisti koliko zrele naranče na stablima, bjelasanje kamena, mir i nadasve pripreme za Festu svetoga Vlaha. Dovoljno je da tko prošeta Gradom i okolicom i razgovora s ljudima toga kraja pa da shvati koliko im Festa znači. Kada im se spomene Festa, u trenutku se razvedre, počnu govoriti, a već nakon nekoliko rečenica zastanu i kažu: »Ma morate doći to vidjeti!«

Kao dio duhovne priprave 9. siječnja u dvorani sv. Ivana Pavla II. održana je prva od triju tribina u organizaciji Dubrovačke biskupije, posvećena Jubilejskoj godini 2025. i uz nju vezanim oprostima. Istodobno lokalni su mediji objavili elektroničku adresu za slanje čestitaka povodom blagdana sv. Vlaha. Festanjuli, domaćini Feste koji sastavljaju proglas, dočekuju barjaktare i procesije iz okolnih župa, već su dogovorili pojedinosti proslave, a u tim se župama pripremaju nošnje i barjaci koji će zablistati u procesiji na Festu 3. veljače. Već na božićnom primanju kod dubrovačkoga biskupa Roka Glasnovića u ponedjeljak 23. prosinca objavljena su imena festanjula Feste sv. Vlaha 2025. godine. Iz reda pomoraca izabran je Antun Regjo, a iz reda zanatlija Miho Deranja.

Ovogodišnja Festa bit će 1053., a o koliko je vrijednoj manifestaciji riječ svjedoči i činjenica da ju je UNESCO 2009. uvrstio u nematerijalnu svjetsku baštinu. Legenda kaže da se 971. sveti Vlaho ukazao župniku Stojku te ga upozorio da će Grad napasti Mlečani, čime je stao u obranu dubrovačke slobode. Već sljedeće godine građani su svečano proslavili dan kada im je svetac priskočio u pomoć, a duga povijest Feste iznjedrila je mnogo zanimljivih tradicija. Razgovor s Dubrovčanima, Župljanima i Stonjanima o Festi potvrdio je riječi francuskoga filozofa Fabricea Hadjadja da »prava tradicija nije u tome da se sve sačuva od onoga što je bilo jučer, nego da se od njega prenese bitno«.

U svim porama Grada

»Sv. Vlaho ušao je u sve pore Grada, u književnost, znanost i upravu«, rekao je Ivica Pervan, generalni vikar Dubrovačke biskupije i rektor crkve svetoga Vlaha. »Za njegov se blagdan pripremamo tribinama, a 23. siječnja bit će upriličena molitva s pravoslavnim vjernicima. Običaj je da se u predvođenju trodnevnice izmjenjuju franjevac, dominikanac, isusovac i dijecezanski svećenik«, pojasnio je rektor Pervan.

»Puno je programa na duhovnoj i svjetovnoj razini. Kao generalni vikar treću godinu u organizaciji sam Feste. Domaćini su Feste festanjuli, bratovština koja okuplja 60 članova koji moraju biti rođeni na području bivše republike, a među njima se izabire kapetan i obrtnik. Posebno mi je važna jutarnja misa na Sv. Vlaha koju ću slaviti, a potom ću pozdravljati sve goste i hodočasnike. S posebnim osjećajima primit ću iz ruke biskupa relikvije glave sv. Vlaha i ponijeti ih u crkvu«, rekao je. Dojmljivo je i kada biskup drži »laus« – govor na Kandeloru, prima trznice – vino, ulje i plodove zemlje, rekao je generalni vikar i izrazio radost što im ove godine dolazi Hrvatsko amatersko kulturno-umjetničko društvo »Glinska tamburica« iz Gline.

I za Marina Lučića, katedralnoga župnika, Festa je poseban dan. »Ta tradicija potiče nas na razmišljanje, a mi svećenici trebamo podizati svijest o duhovnoj važnosti činjenice da imamo relikvije sv. Vlaha i njegov primjer te da možemo i trebamo tražiti njegov zagovor. Lijepo mi je vidjeti prvopričesnike u procesiji. Zanimljivo je vidjeti mlade barjaktare. Nakon svake večeri trodnevnice nastupaju učenici škola na teritoriju Grada s recitacijama, što se naziva ‘Učenici svetomu Vlahu’. I to je jedan oblik odgoja. Upravo sada festanjuli raznose proglas po biskupiji, po svim župama«, rekao je župnik Lučić, ističući da su dubrovačka katedrala i crkva sv. Vlaha itekako povezane.

Što kažu ljudi iz Grada

Gospođa Darija iz Lapada već dugo radi u suvenirnici na Placi, glavnoj ulici staroga Grada, točno preko puta crkve Male braće. »Ja sam iz Dubrovnika, mi rečemo iz Grada. Festa sv. Vlaha naša je festa, lokalna, nije državni praznik ni festa Dalmacije. U gradu su tada lokalni ljudi, stranaca uglavnom nema, nisu ni upućeni, možda pet posto njih zna za Festu. Kod nas se svaki drugi muški zove Vlaho, doslovno. Sv. Vlaho zaštitnik je Grada, za nas je spomen na njega radost i sreća, i mi s ponosom o njemu rečemo svakomu tko nas pita«, uz širok osmijeh rekla je gđa Darija.

Gospar Vlaho Vuletić, biljeter na gradskim zidinama kod samostana sv. Dominika, prvo je rekao da nije za javni govor te da ne bi davao izjavu za medije, ali nije mogao odoljeti a da ne kaže: »Ovdje je sveti Vlaho sve. Morate doći na Festu!«

Obilje informacija o bogatoj tradiciji u općini Župa dubrovačka spremno je iznijela Paulina, djelatnica u suvenirnici na gradskim zidinama, u blizini Buže. »Za mene Festa svetoga Vlaha znači oblačenje u narodne nošnje. Idemo za barjacima sa svojom župom; naša je župa Mandaljena. To je naša tradicija, jedan od najvažnijih dvaju dana u godini, uz Badnji dan, kada je Grad pun ljudi. U svakoj je župi obvezno grličanje, svi gledamo grličati se jer sv. Vlaho zaštitnik je i Grada i grla; tko se ne uspije grličati prije Feste, grliča se u nedjelju nakon nje. Moj brat Đuro Grbić organizira izradu narodne nošnje u starinskim bojama, čak nabavlja poseban materijal u Turskoj. Trebate s njim porazgovarati«, rekla je gđa Paulina. I njezinoj kolegici Dubravki Festa je važna. »Obvezno idem na Festu, to je naša tradicija, pogotovo je to važno danas kada se običaji pomalo gube. Moji roditelji nisu iz Dubrovnika, ali ja sam rođena ovdje pa sam dobila ime Dubravka«, rekla je Dubravka.

Sv. Vlaho nas i danas ujedinjuje

Dr. Anita Ruso Brečić, povjesničarka umjetnosti:
»Kada smo okupljeni oko nečega duhovnoga, to ujedinjuje ljude više od jednoga tisućljeća. Prema legendi, sveti je Vlaho najavio Dubrovčanima da su neprijatelji u blizini. Danas bi nas možda upozorio da se držimo više zajedno, da ne budemo jedni drugima neprijatelji, da ne potkopavamo jedni druge, da ne ogovaramo, što čak i mi vjernici činimo. Vjerujem da bi mu bilo drago da Dubrovnik i danas u javnoj percepciji bude grad sv. Vlaha jer mnogi gradovi imaju svoje svetce, a samo jedan svetac ima svoj grad!«

Đuro Grbić, 29-godišnji mladić iz Župe dubrovačke koji devet godina živi u Kanadi, još se kao srednjoškolac počeo baviti folklorom. Svake godine nekoliko mjeseci provede u rodnom kraju, tako da se rado odazvao na razgovor o svojim aktivnostima vezanim uz Festu. Budući da su njihove obiteljske nošnje s kućom izgorjele u Domovinskom ratu, odlučio je obnoviti nošnju, tako da je danas zaslužan za obnovu četrdesetak nošnja. »Župska je nošnja zapravo inspirirana turskom, a konavoska ženska nošnja ne sliči ni jednoj poznatoj nošnji. Kako se u prošlosti najbolje ruho oblačilo pokojnicima, mnogo je nošnja zakopano na groblju. Muška je nošnja vrlo bogata, i jačerma (prsluk) i štitnici na nogama (toke) sadrže mnogo zlata, a tu je i kubura za obranu. Prije devet godina počeo sam okupljati ljude – mnogo mi je pomogao Tomica Miličević iz Velike Gorice koji izrađuje nošnje. Pripomogle su i babe iz sela koje pletu bječve. Iz Turske sam donosio svilu koja je ondje povoljna. Danas moje obje sestre i majka imaju novu nošnju, a od boja smo ponovno uveli purpurnu i modru, koje su se počele gubiti«, pojasnio je.

»Tko sudjeluje u procesiji na Stradunu među 16 tisuća ljudi, osjeti ponos što je dio Feste. Posljednjih desetak godina upoznao sam prijatelje, poznanike, pa čak i strance s Festom sv. Vlaha, a oni su se odazvali na najbolji mogući način; prisustvovali su u procesiji i zaljubili se u Festu, nošnju, grad i našega parca«, s ponosom je rekao.

1 od 4

Mladića s iskustvom života u inozemstvu pitali smo koliko je natpis na ulazu u tvrđavu Lovrijenac – »Sloboda se ne prodaje za sve zlato« – danas aktualan te koja je duhovna poruka svetoga Vlaha. »Živimo u slobodnoj zemlji u kojoj nemamo slobodu govora; ipak smatram da živimo bolje nego naše prijašnje generacije. Od Dubrovačke Republike moglo bi se dosta naučiti, Lovrijenac i jest simbol dubrovačkoga opstanka i slobode. Sam taj natpis teško je gledati dok nam vladajući već dugo prodaju slobodu na europsko tržište«, rekao je. »Pozvao bih Vas da dođete u Grad i da doživite Festu svojim očima. Iako se za kulturu i tradiciju općenito bori starija populacija, ugodno biste se iznenadili količinom mladih koji sudjeluju u Festi, a pogotovo onih najmlađih. Trenutačno se u Gradu osjeti mir nakon novogodišnjega slavlja. Takav prazan i miran je najljepši. Živio sveti Vlaho!« zaključio je.

Redovnica iz družbe Kćeri Božje ljubavi i doktorica znanosti s. Pia Herman bila je predavačica na prvoj tribini »Ususret svetomu Vlahu«. Podijelila je svoje oduševljenje Festom. »Ja nisam Dubrovkinja, ali otkada sam ovdje – već tri godine – jako mi je lijepo na Festi. Dođe mnogo hodočasnika iz drugih dijelova Hrvatske. Dođe mnogo Janjevaca, Letničana, jer oni su podrijetlom iz Dubrovnika… Posebno je lijepo što se baš sve čestitke pročitaju ispred crkve sv. Vlaha«, rekla je. »Festa sv. Vlaha najljepši je dan u Gradu, uz Badnji dan. Svi dođu u Grad, cijeli je grad pun«, rekla je pak vjeroučiteljica Ivana Bešker.

Mateo Katičić, ugostitelj u starom Gradu: »Ja sam iz Dubrovnika, moja obitelj živi malo izvan zidina. Na Festu moji roditelji pripremaju objed za rodbinu i prijatelje. Svi se okupimo, sve nas je više, bude tridesetak ljudi«

Narudžbe za male narodne nošnje u Čilipima

Kako se za Festu priprema u Čilipima, u obližnjoj općini Konavle, opisala je s ponosom povjesničarka umjetnosti Anita Ruso Brečić koja od završetka školovanja živi u Zagrebu. »Dolazim iz župe sv. Nikole u Čilipima. Dok sam ondje živjela sa svojima, redovito smo se oblačili u narodnu nošnju, moja sestra, brat i ja. Moj brat posljednje dvije godine nosi barjak. U nošnju se oblači moja tetka, moja rodica, uža i šira obitelj. Moja mama i tetka izrađuju dijelove narodne nošnje – bijelu i crnu haljinu te kapu zlataču koja je ukrašena zlatovezom. Moja se baka bavila konavoskim vezom, tako da je to kod nas u obitelji tradicija. Mama uoči Feste prima mnogo narudžbi jer dolaze nova djeca koju roditelji žele obući u narodnu nošnju. Na Svetoga Vlaha jedna starija žena oblači mlađe u nošnju, da sve bude obučeno po pravilima, do čega jako držimo«, rekla je. Potom se ide u procesiju preko Straduna do crkve sv. Vlaha. »Festa meni znači poštovanje tisućljetne tradicije, zajedništvo obitelji i župe, pogotovo nas koji više ne živimo ondje, ali potvrđujemo svoju identitetsku pripadnost povratkom na Festu sv. Vlaha, kao i ponos što možemo u predivnoj konavoskoj nošnji sudjelovati u procesiji. U Konavlima su nošnje u većini kuća tijekom Domovinskoga rata izgorjele pa postoji velika želja, čak i trend, obnavljanja nošnje. Mladi na radionicama uče konavoski vez. Važno mi je da se nastavi prenošenje poruke o štovanju svetoga Vlaha«, rekla je uz zaključak da je dubrovački urbani i kulturni pejzaž nedjeljiv od procesije svetoga Vlaha.

Pripreme za stonsku procesiju

Gospođa Antonija Essert, voditeljica crkvenoga zbora, izložila je bogatu tradiciju obližnjega Stona na poluotoku Pelješcu, koji ima vlastitu Festu svetoga Vlaha. Kako i ne bi kada je na njihovu grbu – tko drugi nego sveti Vlaho. Stonjani se za Festu pripremaju trodnevnicom koja uključuje predavanja o sv. Vlahu, pjevanje klapa, filmske večeri i slične sadržaje. Festa se otvara na Kandeloru – Svijećnicu – kada se pjevaju pjesme u čast Gospi. Barjaktari s barjacima predvode procesiju stonskim ulicama. Kada dođu pred crkvu, razviju barjake, a svećenik iz košare pušta bijele golubice. Limena glazba svira pjesmu »Sad razvijmo barjak«, a zbor pjeva »Svoj oltar Vlaho podiže«, nakon čega slijedi misa, ispripovjedila je gđa Antonija. Nakon euharistijskoga slavlja slijedi obvezno grličanje. Na blagdan sv. Vlaha narod se okupi ispred crkve, čekaju se barjaci s posjetiteljima iz okolnih župa te slijedi velika procesija iznad zidina Stona. Svećenik čita pozdrave Stonjana iz iseljeništva i bivših svećenika stonske župe, a nakon svakoga brzojava slijedi usklik: »Živio sveti Vlaho!« U procesiji se potom otpjeva dvadesetak kitica pjesme u čast svetomu Vlahu, a nakon procesije slijedi grličanje i čašćenje moći sv. Vlaha u crkvi. »Stonjani vole primijetiti kako nikada na Festu svetoga Vlaha, 3. veljače, nije padala kiša niti je trebalo nositi kišobrane. To smatraju iuravnim znakom i blagoslovom neba«, zaključila je gđa Antonija.