Nedavno su u Zadru učenici ubacili dezinficijens u vodu koju je popila učiteljica. Incident se, jasno, ničim ne može opravdati niti razumna promišljanja o tom činu imaju namjeru podržati takvu psinu. No osim mladenačke nepromišljenosti, izgred u školi otkriva druge vrste društvenih patologija. Medijska je interpretacija toga slučaja isključiva, javna je osuda »politički korektna« – krivca treba locirati, kazniti, pa i izbaciti iz škole.
Reakcije i naslovi tekstova naoružani su pridjevima »stravično«, »uznemirujuće«, »trovanje u Zadru«, »Zadrani zgroženi«… Izvještaji nalikuju na medijsko iživljavanje nad slučajem, koji se, zapravo, ne događa prvi put i u kojem nitko nije stradao. S obzirom na količinu i vrstu dezinficijensa otopljenoga u vodi, rizik za zdravlje učiteljice bio je minimalan. Stoga je svako pretjerivanje »o pokušaju ubojstva« izgovor za površnost pristupa.
Zanimljivo je da, usprkos (svakodnevnomu) medijskomu voajerizmu, ni jedan portal nije istražio ili objavio o kojem je dezinficijensu riječ jer to je bila važna informacija za učiteljicu, koja ima pravo znati čime je onečišćena njezina voda, ali i za zdravstvene djelatnike, koji mogu pružiti potrebnu pomoć. Ako se, vrlo vjerojatno, radilo o alkoholnom dezinficijensu, njegova je otopina u vodi nešto nalik »ruskoj votki« s neugodnim okusom dodataka. Čak i ako se radilo o sintetskom dezinficijensu, poput kvarternih amonijevih soli, jednokratna konzumacija ne nosi, osim šoka i neugodnoga osjećaja, mjerljiv zdravstveni rizik.
Stoga ne čudi odluka ministra obrazovanja, koji je toksikolog po struci, da se uključi u javnu raspravu i da umiri autore pretjeranih reakcija.
Štetnost dezinficijenasa povezana je s njihovim kumulativnim učincima. To znači da su ta biocidna sredstva štetna ako se upotrebljavaju često. To je upravo ono što se događa u osnovnim i srednjim školama u kojima se učenici obvezno i svakodnevno izlažu dezinficijensima. To je oblik kemijskoga nasilja nad higijenom, ali i nad obrazovanjem, za koje nitko ne će odgovarati. Znanstvenici upozoravaju da je redovita uporaba dezinficijenasa izravno povezana s pojavom alergijskih reakcija, urtikarija, crvenila kože, astme… Čini se, nažalost, da je takva zdravstvena posljedica društveno prihvatljiva kolateralna šteta borbe protiv širenja koronavirusa.
Dezinficijens je simbol javnozdravstvenih politika i epidemioloških mjera nametnutih društvu. To je oružje iz pandemijskoga arsenala, koje su učenici u Zadru, eto, zloupotrijebili. No ako je dezinficijens štetan za zdravlje i »opasan za život«, nejasno je zašto je slobodno dostupan maloljetnicima u školi. Također je nejasna, znanstveno neutemeljena, uputa učenicima da pri ulasku u školu natapaju dlanove dezinficijensima. Prema staroj izreci: ono što se ne može jesti ne treba stavljati na kožu.
Mladi nisu krivi za pojavu pandemije ni za induciranje straha i panike; najmanje su ugrožena populacija, ali plaćaju relativno najveću cijenu pretjeranih epidemioloških mjera. Koliko je istine u tome da je ispad učenika u Zadru derivat višemjesečnoga nametanja zaštitnih maski tijekom nastave, uvođenja neprirodnih razmaka, zabranjenih druženja, samoizolacija, otkazanih izleta… Epidemiološki oblik nastave na daljinu, koji je uveden prošle godine, uslijedio je odmah nakon dugotrajnoga štrajka nastavnoga osoblja. Učenici su već drugu godinu zakinuti za uredan ritam obrazovanja i za zdrave odnose s nastavnicima. Školovanje u sjeni pandemije loš je pedagoški okvir za bezbrižno djetinjstvo i za razvoj mladih ljudi pa ne čude najave školskih psihologa o nadolazećem valu poremećaja. Uzimajući u obzir taj objektivni nered, djeca se u hrvatskim škola, zapravo, dobro snalaze i dobro podnose generirani pritisak društva. Neslana šala s dezinficijensom u zadarskoj školi nije prilika za obračun sa svim mladima.
