Betlehemska štalica nezamisliva je bez simpatičnoga “tvrdoglavca” magarca, jednoga od glavnih životinjskih »junaka« sa stranica Biblije. Uz jasle ne samo što dahom grije Isusa, nego predočava skromnost, poniznost i jednostavnost ljudi koji prepoznaju Isusa, časte ga i čvrsto su uz njega. Ne samo u trenutcima slavnoga ulaska u Jeruzalem, nego i u danima mučnoga bijega u Egipat.
Crvena i »spljoštena« jabuka božićnica jedna je od starih sorta koja je odavna našla svoje mjesto kao božićni dar i ures kontinentalne Hrvatske. Sigurno zato što dozrijeva krajem listopada te zbog jarke rumene boje kojom u kuću unosi život i radost, ali možda i zbog kršćanske simbolike. Prema kojoj jabuka, nakon što je u Evinim rukama predstavljala grijeh (po latinskoj riječi »malum« koja označuje i jabuku i zlo), u rukama »nove Eve« – Marije postaje simbol plodova vječnoga spasa.
Jaslice bez »voleka« bile bi kao stan bez grijanja. Ipak, taj dragi stvor simbolizira tamo, uz Isusa, i više: snagu te posebice strpljivost onoga tko je spreman žrtvovati se i raditi, »povući« za druge. Vol je slika kako upravo na taj način treba biti uz Isusa, spremno mu služiti, usprkos podrugljivcima koji će dobacivati: »Vuci, vole!«
Uza svu prebogatu simboliku koju ima, mlada pšenica – odnosno njezino sijanje – jedan je od rijetkih starih hrvatskih običaja koji se i danas njeguju. Pšenica se sije na blagdan sv. Lucije (u nekim krajevima na sv. Barbaru), tako da do Božića izraste u mladu zelenu travicu – simbol novoga života, obilja i plodnosti. O pšenici, vezano uz božićno razdoblje, postoji i divna legenda: Bježeći pred okrutnim Herodovim vojnicima u Egipat, sveta je Obitelj na njivi vidjela seljaka kako sije pšenicu. Zamolila ga je neka progoniteljima rekne istinu: da su tu prošli u vrijeme sijanja. No iako su vojnici bili nedaleko, do trenutka kad su stigli do te njive žito je čudesno naraslo i bilo potpuno dozrelo. A kad su vojnici čuli da je sveta Obitelj tu prošla u doba njegova sijanja, odustali su od progona.
Uz to što je simbol umjerenosti, ta »pustinjska cisterna« u božićnim je prikazima znak kraljevske časti i dostojanstva. Ne slučajno mudraci – Tri sveta kralja – dolaze do Betlehema jašući upravo na devama (katkad se umiješa poneki slon, također kao znak veličine), dolično kraljevski urešenim, da dočaraju i veličinu onoga Kralja do kojega su »dovezle« svoje kraljeve.
Božićno drvce, okićena jela ili bor, slika je Isusova rođenja, a svojim zelenilom usred zime simbolizira i život vječni. I adventski vijenac, koji se nerijetko izrađuje od jelovih grana, slika je iščekivanja Krista kao vječnoga života, koji nam je osigurao vlastitom smrću na križu i uskrsnućem. »Obična«, neokićena jela – zbog uznosita držanja – simbol je još duhovnosti, strpljivosti i krjeposna života.
Umiljata mlada ovca najčešći je simbol Isusa Krista, po žrtvi koju oboje, nedužni, podnose. Jer kao što je janje bilo osobita žrtva kojom se u biblijsko doba Bogu iskazivala čast i zahvalnost, tako se Isus – jednako bez krivnje – na križu prinio, žrtvovao za sve nas. Stoga ne treba čuditi da se rodio upravo u štalici gdje su mu pastiri kao prvi dar mogli donijeti – malo janje. Sliku njegove buduće žrtve, ali i uskrsne pobjede nad smrću.
Blijedožuta smola iz istoimenoga grma smirne (ili mire) povezala je Isusovo rođenje i smrt. Naime, novorođeni Isus tu dragocjenu pomast dobio je na dar od mudraca s istoka, a kad je umirao na križu, bila mu je – pomiješana s pićem – ponuđena za ublaživanje boli. Naposljetku, smirnom su mu Josip Arimatejski i Nikodem pomazali tijelo prije polaganja u grob. U sva tri navedena slučaja smola smirne bila je simbol Kristove ljudskosti, »dokaz« da je – iako Bog – bio i pravi čovjek.
Kršćanska simbolika, baš kao i zoologija, razlikuje divljega od pripitomljenoga sokola. Dok je prvi uvijek znak »divljih« misli, grijeha i loših stvari, pitomi sokol označava osobu koja je bila bez vjere, ali se obratila i povjerovala. Veza s Božićem? Često ga se prikazivalo u rukama slugu Triju mudraca, kao sliku svetih ljudi iz svih krajeva svijeta.
Miris tamjana zanosi, uznosi, vodi ravno put neba! Zato je, za Kralja nebeskoga, među darovima Triju kraljeva bio i taj dragocjeni miris, koji se dobiva od debla stabla tamjana. To drvo raste u Južnoj Arabiji i Indiji i ima vrlo tanku koru, koja se zareže da bi iz nje iscurila blijedozelena smola – tamjan. Tek kad je sasušen, tamjan daje osebujan »tihi« miris, a kad ga se stavi na žeravicu, nastupi prava »rapsodija mirisa«. Namijenjena je samo za uzvišene trenutke i osobe, simbolizirajući težnju za nebeskim.
Ljudi nekoć nisu znali da je lastavica ptica selica pa su mislili da ta elegantna ptičica prezimi skrivena negdje duboko u blatu, da se »pravi mrtva« dok traje studen… Njezin proljetni povratak doživljavao se kao novo rođenje te su je renesansni umjetnici povezali s navještenjem i Isusovim rođenjem (i Uskrsom!), a na božićnim prizorima znali su je slikati negdje u blizini betlehemske štalice.
Najbrža mačka na svijetu, divlja zvijer osuta crnim pjegama, opasna i za čovjeka, postala je simbolom grijeha i zla, đavla samoga. Stoga leopard na božićnim prizorima, redovito u pitoresknoj povorci Triju mudraca, oslikava istinu da se Bog doista morao roditi kao čovjek, da pobijedi grijeh i zlo prisutno među ljudima.
Skroman svakodnevni livadni cvijetak u kršćanskoj simbolici pojavljuje se potkraj 15. stoljeća, kada slikari počinju tratinčicu stavljati u prizore Isusova rođenja. Činili su to da oslikaju nevinost novorođenoga Djeteta, a jednostavna dražesnost tratinčice učinila im se prikladnija od uznositosti dotad raširenoga bijeloga ljiljana.
Iako je češljugarova simbolika – zbog traženja hrane u trnju i češljikama – ponajprije vezana uz Isusovu muku i smrt, zna ga se sresti i na prizorima s malim Isusom. Tako je slavni Rafael prikazao dječaka Ivana Krstitelja kako još manjemu Isusu pruža češljugara, da mu »najavi« trnovu krunu koja ga čeka kad odraste. No, uz muku, češljugar simbolizira i izdržljivost, upornost, štoviše i dar iscjeljivanja. Često dijete Isus drži u ruci (ili čak vezano o konopcu) i druge ptice – simbol duše usmjerene k nebu.
Zbog bjeline cvjetova i »rajskoga« mirisa đurđica je postala simbol Djevice Marije, bezgrješnoga začeća, ali i Kristova dolaska, s obzirom na to da je taj cvijet jedan od prvih vjesnika povratka proljeća, »života«.
Ne »donosi roda djecu« baš samo u (zastarjelim?) tumačenjima malenima kako su oni došli na svijet! Odnosno i ta je izreka povezana s kršćanskom simbolikom, prema kojoj je dugonoga i dugokljuna bijela ptica postala znak navještenja. Jer kako ona svojim bijelim krilima naviješta dolazak proljeća, tako je anđeo Gabrijel »svojim krilima« Mariji navijestio dolazak djeteta Isusa.
(Priređeno prema knjizi »ZoObilje u slikama«, autora Vojmila Žica, Glas Koncila, 2022.)
