Čital sam te u prošlom broju Koncila! – vječno poluzanjihani Dado u subotnje mu kladioničarsko jutro svojom me izjavom iznenadio više nego da mi je Debeli, glave zabijene u zadnje birtijske novine, pročitao kako su nam se vladajući demokršćani zauzeli za brak po Ustavu i demografsko pitanje. – Nisam opće razmel onaj tvoj naslov, ono nekaj s »bezličjem«, pa me to privuklo i… sve sam pročital! Dobro si napisal to za blagajnice i za dečke s benzinske, samo, stari moj, puno je još vrednih zanimanja nestalo, na koja si zaboravil! Ne bum se sad vraćal skroz na tramvajske kontrolore, al’ ti danas više nemaš ni postolara, ni krojača, ni fotografa, skoro ni poštara il’ portira! Uostalom, kak’ sam i ja, moler, ostal bez posla prije svoje pedesete? Pa se moral zmišljati kak’ zdurati do penzije. Ma, do navečer bi ti mogel nabrajati koja su sve zanimanja nestala. Ali, ne ukidaju samo zanimanja, nego i svašt’ drugo! Znate, ja vam znam otić’ u ove kladionice… – gotovo stidljiv je moj Dadek, kao da cijela »skupština općina« ne zna da je tamo već prije od danonoćnih djelatnica. – Znaš, čak i tam… Uz klađenje na prave utakmice, tam’ ti postoji i klađenje na konjske utrke, ali bez pravih konja, osim…
– Osim kaj si konj ti koji to igraš! – Debeli mu »ukliže s obje noge«. – Je, jeftinije su im te utrke »na gumb«, s digitalnim konjima, tko bi hranio i timario prave?! Jer, Dadek moj, sve to s ukidanjem radnih mjesta je da bi tamo neki nevidljivi bogatuni imali više »ojra«, više zlatnih šipki, dionica i megajahti jer »nije u šoldima sve«… A tek simulacije! One hologramske kao na »Euroviziji«, kad se pjevač nasred pozornice »penje« po stubama kojih nema! Pa i one američke tornjeve, čital sam, sa zemlje su fino zminirali, a nama pokazali hologramske nepostojeće avione, kaj ih tobože ruše. Sve mogu »zamijeniti«, prikazati nam lažno pod stvarno pa se pitam kak’ se još nisu sjetili da nam »odsimuliraju« političare, recimo sabornike. Tu bi, od svih zanimanja, najviše novca ušparali! Ono, kao, puste nam ih na TV ekranima da se prepiru i natežu, a zapravo ne budu pravi, nego samo hologramske projekcije, ha?
– Pa tko ti kaže da već sad nisu takvi?! – spreman sam. – Jer kako i koliko ti naši vođe »osjećaju« vlastiti narod, i kakve odluke donose za obitelj, populaciju i naciju, zapita se čovjek jesu li to baš stvarni ljudi ili su i oni samo »na gumb«?!
– A… ha, sad mi je jasno! – prosvijetljena lica nanovo se prikopča naš kladioničar. – Pa tako je i s nogometom! Zato u Ligi nacija sad pobjeđujemo i mi, Mađari, Srbi ili Norvežani, a poslije na pravim svjetskim i europskim prvenstvima zlato ni slučajno ne možemo osvojiti! A sve zato jer onda »velke repke«, velike nacije, umjesto običnih igrača pošalju njihove »simulacije«, te »holograme«! Koji se ne umaraju, koji »bežiju« i zabijaju golove i nakon produžene sudačke naknade. E, to mi je važno znat’, za klađenje!
Zamuknuh. Ta što mu reći, kad je gotovo sasvim u pravu?
