Među povjesničarima koji su na poseban način svojim radom afirmirali hrvatske zavičaje na osobit način ističe se Radovan Jerković.
Rođen je u Kuli Norinskoj 15. rujna 1900., kršten imenom Radoslav, ali se poslije potpisivao Rade ili Radovan. U rodnom je selu završio četverogodišnju osnovnu školu, potom je kao pitomac Splitsko-makarske biskupije pohađao Državnu klasičnu gimnaziju do 1918., kada je školovanje nastavio u privatnoj sjemenišnoj gimnaziji, u kojoj je maturirao 1921. Studij bogoslovije započeo je u Sarajevu, potom nastavio u Mariboru do ljeta 1923., a dovršio u Sarajevu, gdje je 1925. diplomirao. Iste godine zaređen je za svećenika.
Od 1920. zanimao se za Orlovski pokret. Njegov dnevnik iz toga razdoblja prepun je bilježaka o radu katoličkih organizacija, posebice Orlovskoga pokreta, s kojim se upoznao tijekom studija bogoslovije u Mariboru. Želio je na sličan način organizirati mlade neretvanskoga kraja, što je na svojoj prvoj župničkoj službi i učinio osnutkom Hrvatskoga orlovskoga društva.
Poslijediplomski studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1935. Bio je župnik u neretvanskoj župi Dobranje – Bijeli Vir od 1925. do 1931., i vjeroučitelj u Metkoviću od 1928. Zaslužan je za širenje pobožnosti prema Majci Božjoj Loretskoj te je utemeljitelj Djevojačkoga društva Srca Isusova 1926. Zbog svojih hrvatskih nazora bio je 1933. proglašen »izrazitim separatistom, otvorenim klerikalcem i zasukanim Hrvatom«, pa je 1934. na zahtjev beogradskoga režima trebao biti uklonjen iz državne službe s mjesta nastavnika vjeronauka, ali je ipak ostao, no morao je otići u Makarsku. Opet se 1937., na vlastitu zamolbu, vratio na službu u Metković. Nakon dolaska komunista na vlast u listopadu 1944. preuzeo je upravljanje župe u Opuzenu, odakle je pohađao i Slivno Ravno, Rogotin, Komin i Desne. Sve to trajalo je kratko jer je već 23. srpnja 1945. u montiranom komunističkom procesu optužen »kao veliki srbožder, sljedbenik zloglasne šovinističke škole franjevaca sa Širokog Brijega, koja je odgojila najpoznatije ustaše koljače« i osuđen »na gubitak nacionalne časti u trajanju od 15 godina i na prisilan rad u trajanju od 5 godina«. Kazna, koju je izdržavao na državnom dobru Vrani kraj Biograda na Moru i u logoru Staroj Gradiški, naknadno mu je, nakon žalbe, smanjena na deset mjeseci i dva dana, pa je pušten u svibnju 1946., a 1. studenoga 1946. bio je imenovan župnikom u Vranjicu. U lipnju 1950. ponovno je uhićen i odveden u zatvor na Katalinića brigu u Splitu, gdje je 14. kolovoza 1950. umro od posljedica mučenja strujom.
Članke, većinom o odgoju i temama iz neretvanske povijesti i kulture, pisao je u »Katoličkoj riječi«, »Kršćanskoj školi«, kalendaru »Napredak«, »Hrvatskom glasniku«, »Životu s Crkvom«, »Hrvatskom radiši«, »Hrvatskom dnevniku«, »Vrhbosni«, »Jadranskoj straži«, »Listu biskupije splitsko-makarske«. Između 1934. i 1943. objavio je posebice šest knjižica, većinom separata u periodici tiskanih radova, među njima »Križ na kuli Norinskoj. Proslava 1900-godišnjice našeg otkupljenja po Križu. Kratki povijesni prikaz kule Norinske i novija povijest Neretve. Napose o župi Metković povodom 200-godišnjice« 1934., »Gabela (prilog povijesti donje Neretve)« 1939., »Dvije stare tvrđave na ušću Neretve (Brštanik i Koš)« 1940., »Otok Osinj na ušću Neretve. Kaštel i crkva sa samostanom na njemu« 1941., u kojem je izvijestio o svojim istraživanjima predaje o dolasku sv. Franje Asiškoga na otočić Osinj tijekom njegova povratka iz Sirije. Nažalost, nije dospio objaviti knjigu »Povijest Neretve«, za koju je građa ostala u rukopisu na više od 4000 stranica i čuva se u Nadbiskupskom arhivu u Splitu.
Iako nije bio školovani povjesničar, »njegov rad je utoliko važniji jer je upravo povijest tog područja jedna od najslabije istraženih dijelova u povijesti hrvatskoga naroda« (T. Macan). »Don Radino djelo važno je i za kulturno-prosvjetnu i gospodarsku povijest Neretve« pa je »do danas, bez ikakvog pretjerivanja rečeno, najpotpunija i najstručnija povijest Neretve od početka njezine povijesti pa do Drugog svjetskog rata«, napisao je dr. Mile Vidović, koji je 2000. izdao opsežnu knjigu »Don Radovan Jerković – život i djelo«. Knjiga, uz ostalo, donosi opsežne studije »Povijest Neretve« i »Povijest neretvanskih župa« koje su opstojale u Neretvi do 1941., podrobnu raščlambu pojedinih sela i obitelji u njima, prikaz demografskoga stanja, gospodarstva, crkvene povijesti i kulturnih spomenika, povijesni razvoj neretvanske luke, razdiobu zemljišta na neretvanskom području u mletačko doba te tijek melioracijskih radova u dolini Neretve. Uz ostalo, knjiga sadrži i članke o četničkim pokoljima u Gabeli, Čapljini i okolnim selima godine 1941. Za upoznavanje »neopravdano zapostavljenog istraživača neretvanske prošlosti« (L. Čoralić) važna je i monografija o njemu msgr. Fabijana Veraje »Svećenik i žrtva: don Radovan Jerković (1900.-1950.)« 2007. Ulica u Metkoviću nosi njegovo ime.
