Kada tko, nadahnjujući se Svetim pismom i liturgijom, opjeva čitavu crkvenu godinu, već to je pothvat zbog kojega vrijedi podsjetiti na njegova tvorca. A takav je pothvat učinio svećenik pjesnik fra Bono Zec.
Rođen je 24. kolovoza 1868. u Brzacima na Krku. Školu je pohađao kod franjevaca na Glavotoku. Bogosloviju je studirao u Zadru, gdje je zaređen za svećenika 1892. Ondje je bio gimnazijski profesor na tamošnjoj državnoj gimnaziji, zatim direktor i profesor franjevačke klasične gimnazije na Školjiću (Galovcu). Bio je i provincijal franjevaca glagoljaša. Na poziv nadbiskupa Bauera utemeljio je u Zagrebu Kolegij sv. Franje Ksaverskoga, gdje je 1923. osnovao i trećoredski samostan. Pridonio je osnutku Hrvatskoga trećoredskoga komisarijata u SAD-u s tri hrvatske župe. U Rimu je osnovao Glagoljaški dom »Parčić«. Za generalnoga prokuratora Reda izabran je 1932. i na toj je dužnosti u Rimu ostao do 1942., kada je postao specijalni prokurator. Umro je 26. rujna 1954. u Rimu, gdje je i pokopan.
Od rane mladosti s radošću je pjesnikovao. Objavljivao je u »Novom vieku« i »Hrvatskoj kruni«, »Euharističnom glasniku«, »Mladom Istranu«, »Vjesniku Počasne straže Srdca Isusova«, »Vrhbosni« i »Glasniku sv. Franje«. Prvu zbirku »Samoprijegor vodi svijetlu i slobodi« tiskao je 1909. u Zadru, a nakon toga izdao je zbirke »Euharistijsko sunce«, »Mir vam!«, »Neven cvijet; Božičnji vijenac; Uskrsni vijenac; Duhovski vijenac; Nove pjesme«, posvećenu »Sirotici Istri«, koja je Rapalskim ugovorom pripala Kraljevini Italiji, te još »U školi života« i »Cvijeće vječne mladosti«.
Gajio je veliku pobožnost prema Srcu Isusovu pa je, prožet idejom zadovoljštine za grijehe, osnovao Nadbratovštinu Počasne straže Srdca Isusova. Svega života bio je svjestan rodoljub, posebnu ljubav izražavajući prema Istri, što je himnički opjevao i stihovima »Pjesme mladih Istrana«: »Istra kćerka, Hrvatska je mati, / Mi smo mladi istarski Hrvati!«
Sav prožet franjevskim duhom, pisao je zanosno, predan Kristu, o čemu govore i stihovi pjesme »Dušo moja, daj se preni«: »Dušo moja, daj se preni, / Te se digni put visinâ! / Što u smrtnoj tražiš sjeni? / Slušaj poziv Božjeg Sina!« (L)
