Nezavisni hrvatski sindikati (skraćeno: NHS) sumnjaju u primjerenost sadašnjih reforma, posebice kad se radi o promjenama u mirovinskom sustavu. Tako je već 2017. g. predsjednik toga sindikata Krešimir Sever uputio Vladi posebno očitovanje o najavljenim reformama, a ove godine podsjetio je predsjednika Vlade na bitne promašaje reforme i na potrebu dijaloga prema načelima socijalnoga partnerstva. Pri tome su iznesena slična stajališta o problemima, promašajima i nelogičnostima koje donosi reforma, što je u pravilu identično sa stajalištima koja se iznose u ovoj kolumni.
Europska komisija (EK) nema posebne nadnacionalne ovlasti nad našim ni nad bilo kojim tuđim mirovinskim sustavom. To znači da preporuke EK-a nisu obvezatne za Hrvatsku kao ni za bilo koju drugu članicu EU-a. Zato treba podsjetiti da je Vlada nekritički ugradila neka rješenja u program reforma, kako što su ubrzanje povećavanja godina za odlazak u mirovinu na 67 godina i povećanje penalizacije za prijevremeno umirovljenje te ukidanje beneficiranoga staža za neke teške poslove. Sve je to obznanjeno javnosti prije dogovora sa sindikatima kao socijalnim partnerima. Ipak takav nedostatak dijaloga jednostrano je nametanje rješenja koja zastupa Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Američka gospodarska komora, što je neprihvatljivo.
Upozorava se na »Analizu dugoročnih fiskalnih učinaka demografskih promjena« (2006. g.) koju je sastavio Ekonomski institut Zagreb, u kojoj se predviđa postupno smanjivanje izdataka za mirovinsko osiguranje, iz čega treba izvesti zaključak da će doći i do smanjivanja udjela izdataka za mirovine iz državnoga proračuna. Navedena se analiza poklapa i s najnovijim izvještajem EK-a prema kojem će u Hrvatskoj to smanjenje udjela izdataka za mirovine iz proračuna biti znatnije u odnosu na druge države EU-a. Nadalje, vezano uz to, a polazeći od činjenice da hrvatski građani žive u prosjeku nekoliko godina kraće u odnosu na prosjek života u EU-u, znači da koriste i mirovinu nekoliko godina kraće, neopravdano je ubrzavanje podizanja starosne granice na 67 godina. Navodi se primjer Poljske koja je 2012. g. donijela također zakon o postupnom povećavanju starosnih granica za muškarce i žene na 67 godina, ali je tu dob već 2017. g. smanjila, odnosno vratila na 65 godina za muškarce i na 60 godina za žene. Predsjednica poljske vlade to je smanjivanje starosne granice objasnila sljedećim komentarom: »Rješavali smo probleme običnih Poljaka, a ne elite.« Dakle, poljski su političari na vrijeme shvatili da su se previše zaletjeli u »poslušnosti«, pri čemu su zanemarili probleme prosječnih građana. Prema tome plašenje neizvjesnom budućnošću zakonskoga obveznoga mirovinskoga osiguranja na principu solidarnosti (I. mirovinski stup) dugoročno je neosnovano, što vrijedi i za parolu da »kronično nedostaje 17 milijardi«. To je više igra matematičkih analitičara, ali bez uvažavanja drugih gospodarskih, radnih, socijalnih i demografskih čimbenika.
Vezano uz povećanje ubrzanja starosne granice i izjednačavanje u tome muškaraca sa ženama, napominje se da se radnika ne bi smjelo prisiljavati na rad iznad 65 godina, ali se treba dopuštati rad poslije 65. godine ako radnik to želi i to može u skladu sa svojim mogućnostima i prirodom posla. Dakle, nije problem rad nakon 65. godine, nego je problem u prisili zakonom. Posljedica takve prisile najčešće će se rješavati zloupotrebama u obliku čestih i dugotrajnih bolovanja, pokušajima ostvarivanja prava na invalidske mirovine ili odlascima u prijevremene mirovne.
Međutim, odlasci u prijevremene mirovine postat će zapravo »luke lažnoga spasa« jer ostarjeli radnici koji ne mogu više raditi punim kapacitetom bit će utjerivani u prijevremene mirovine od poslodavca (što je već sada) ili će sami odlaziti u te mirovine, svjesni da su odbačeni od društva kao radno i socijalno nepodobni. Valja tomu dodati da je odlazak u prijevremenu mirovinu najrjeđe osobni izbor umirovljenika. Privid mirovinske zaštite prijevremenom, ali znatno penaliziranom mirovinom u stvarnosti je trajna kazna (umanjena za više od 20 posto, s vjerojatnim još većim umanjivanjima u budućnosti). Takvim zakonskim rješenjima i trajnim penalizacijama dugogodišnji se osiguranici potkraj radnoga vijeka (oko 65 godina) tobožnjim spasom u prijevremenoj mirovini »prevode žedni preko vode«. Problem bi bio znatno ublažen i pravedniji kada bi kazneno umanjenje prijevremenih mirovina prestajalo doživljenjem godina propisnih za starosne mirovine, dakle sa 65 godina za muškarce, a sa 60 godina za žene. To »gašenje« smanjivanja prijevremenih mirovina bilo je u mirovinskom zakonu primjenjivanom do 1999. g., dakle do kraja prošloga stoljeća, što nije tako davno da bi se zaboravilo.
Vlada i Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava trebali bi problem smanjivanja starosnih granica promatrati i sa stajališta različitih uvjeta starosti za muškarce i žene, kako u radu tako i u mirovini. Naime, iako je svojedobno Ustavni sud svojom odlukom utvrdio obvezu izjednačavanja dobi za oba spola, Europski sud za ljudska prava u jednoj svojoj presudi jasno je naglasio potrebu uvažavanja različitosti potrebne starosti za ispunjavanje uvjeta za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Naime, imajući na umu položaj žena u današnjem društvu (rad i rađanje, porodiljski dopusti i odgoj djece), sud jasno kaže da je kod propisivanja potrebne dobi starosti za žene potrebna »pozitivna diskriminacija« u korist žena. Takva pozitivna diskriminacija nije uopće diskriminacija, nego zaštita žena, ponajprije majki, dopuštanjem blažih uvjeta starosti u odnosu na muškarce.
Na kraju se poručuje Vladi da je puno važnije od nedogovorenih najavljenih reforma usmjeriti nastojanje za povećanje zaposlenosti i stvaranje uvjeta za sigurne i dobro plaćene poslove uz istodobno smanjenje »rada na crno« (neregistriran rad, neplaćeni doprinosi za mirovinsko i zdravstveno i neplaćeni porezi) i smanjenje rada na određeno vrijeme. Mirovinski sustav ne smije se promatrati kao samostalan sustav odvojen od sustava rada i zapošljavanja jer izravno ovise jedni o drugima. To bi Vlada trebala imati na umu uz stalnu svjesnost da političari budu prije svega ljudi, tek onda političari, a najmanje birokrati.
