Među hrvatskim folkloristima i skupljačima narodnoga blaga posebno mjesto ima i Stjepan Grčić.
Potekavši iz staroga sinjskoga roda Grčića, o kojima je i Kačić pjevao u svojim »Razgovorima« – konkretno, o don Ivanu Filipoviću Grčiću, branitelju Sinja od Turaka – taj »zanesenjak za povijest«, kako ga naziva »Hrvatski franjevački biografski leksikon«, rođen je u Sinju (Podvaroš) 14. ožujka 1879. Osnovnu školu završio je u Sinju, gdje je od 1889. do 1896. pohađao franjevačku klasičnu gimnaziju, prvu gimnaziju u Dalmaciji s hrvatskim nastavnim jezikom. U novicijat je stupio 1897. na Visovcu. Teologiju je studirao u Šibeniku do 1899., a u Makarskoj do 1901. Bio je učitelj klerika u Šibeniku 1901. – 1905., kapelan u Sinju i pučkoškolski kateheta 1906. – 1910., zatim župnik u Potravlju do 1918., potom gvardijan u Splitu na Dobrome nepunu godinu i pol dana, a od 1919. do 1922. župnik u Baćini kod Ploča, nakon čega je imenovan gvardijanom zaostroškoga samostana. Od 1924. do 1928. bio je župnik Borovaca, odakle je 1926. hodočastio u Rim, Asiz i Loreto. Od 1928. bio je župnik Zlopolja.
Uza sve te pastoralne i druge redovničke dužnosti, zanimao se za narodnu povijest. »Bio je zaljubljen u narodno blago, jedan od najznačajnijih i najuspješnijih njegovih sakupljača, a ujedno i izdavač i proučavatelj usmene književnosti, posebno junačke epske poezije« (HFBL). »U središtu njegova rada bila je epska poezija.
On je, bez ranijeg pripremanja i usmjeravanja, u određenoj prilici neočekivano počeo prikupljati plodove narodnog stvaralaštva. Glavni motivi koju su ga potakli da pristupi zapisivanju bili su ovi: ljubav prema usmenom stvaralaštvu i narodu u kojem ono nastaje, a iz kojega je i sam potekao, ljubav prema cetinskom kraju, koji je dao čitav niz poznatih boraca u protivturskom ratovanju, i želja da zapisanim stihovima i kazivanjima sačuva uspomenu na njih i da ih proslavi, i na kraju, ali ne kao posljednji i najmanji razlog, pojava nadarenog guslara koji se pokazao kao golema riznica narodnog stvaralaštva, a činilo mu se da je šteta da propadne sa starčevom smrću« (I. Mimica). Taj guslar bio je Potravljanin Božo Domnjak Tadijin, zvani Bojan. Čini se da je konkretan povod njihovoj suradnji bila 200. obljetnica pobjede Sinjana nad Turcima 1715. Od Bojana je zabilježio približno 30 000 epskih deseteraca, a sačuvano je sto sedamnaest pjesama sa 27 600 stihova te 32 epsko-lirske i lirske pjesme te pripovijetke i prozna kazivanja. Kako stenografiju nije znao, a tada nije bilo tehničkih pomaganja za snimanje, bio je »to trud, da Bog sačuva!«, kako je napisao prostodušno jednom zgodom.
Nakon što je premješten iz Potravlja morao je silom prilika smanjiti intenzitet svojega folklorističkoga rada. Nastojao je pjesme vjerno pribilježiti. »Vjernost i autentičnost njegovih tekstova proučavatelji su, kao npr. P. Grgec, Gašpar Bujas i neki drugi odavno zapazili i isticali kao glavnu vrijednost Grčića zapisivača« (I. Mimica). Tiskao je djela »Neke misli o junačkim narodnim pjesmama« 1917., »Narodne pjesme i pričanja. I. Sinjske narodne pjesme i pričanja« 1920. i novo, prošireno izdanje »Narodne pjesme i pričanja. Sinjske narodne pjesme i pričanja, s dodatkom Kosovo« 1929., »Narodne pjesme i pričanja. II. Kotarske narodne pjesme. (Po guslaru B. Domnjaku)« 1930., »Narodne pjesme i pričanja. III. Kraljević Marko. (Po guslaru B. Domnjaku)« 1932. i posmrtno »Senjanin Ivan« 1943., s pogovorom fra Gašpara Bujasa. Ostalo je još podosta u rukopisu, među njima i zbirka »Senjske (Hrvatske) pjesme«.
Tim djelima očuvao je velik tekstovni materijal pjesama i kazivanja Cetinske i susjednih krajina. Dopisivao se s mnogima, tražio savjet i suradnju od ondašnjih stručnjaka. Posebno je bio blizak s književnikom fra Stankom Petrovim, koji mu je pomagao u jezičnim pitanjima.
Njegov je rad to vrjedniji što se odricao i prikraćivao od sebe da može izdavati zbirke. Još dan prije smrti, u silnoj želji da tiska »Senjske pjesme«, rekao je bratu fra Stanku Petrovu: »Tiskat ću ih, pa i kapu prodao!« Nije dospio. Umro je u Zlopolju, u selu Raduniću 26. studenoga 1932., a pokopan je u Sinju.
Može se reći da je bio jedan od posljednjih vrijednih sabirača »staroga kova«. Izgradio je i posebnu teoriju alegorijskoga tumačenja pjesama pošavši od pretpostavke da pjesme nastale do 18. st. imaju neki skriveni, odnosno alegorijski etičko-politički smisao, što međutim nije bilo prihvaćeno od većine tadašnjih teoretičara usmene književnosti. Kanio je na temelju narodnih pjesma napisati »povijest … robovanja Hrvata pod Turcima, Mlečanima i Habsburgovcima«. »Grčić je posjedovao rijetko ljudsko poštenje i savjest pouzdana znanstvenika. Poštovao je i cijenio istinu i žrtvovanje za očuvanje slobode i svijesti narodne« (I. Mimica). To mu je i danas spomenik među Hrvatima.
