U vrijeme objavljivanja ovoga broja Glasa Koncila počela je zasjedati Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije. Više od 170 članova promišlja o važnim temama za zagrebačku Crkvu, a budući da je riječ o najvećoj nadbiskupiji Crkve u Hrvata, početak toga sinodskoga okupljanja bio je povod da progovorimo s tajnikom Druge zagrebačke sinode dr. Denisom Barićem o značenju takvih crkvenih događaja, što ona znače za vjernike i koji se konkretni plodovi mogu očekivati…
DR. BARIĆ: Ukratko, rekao bih da je sinoda, koja u Crkvi ima dugu tradiciju, najznačajnije okupljanje jedne mjesne Crkve u određenom povijesnom trenutku. Riječ sinoda potječe iz grčkoga jezika i njezino je doslovno značenje doći zajedno, zajednički put – synodos. Mogli bismo u tome smislu reći da je sinoda, prije svega, zajednički hod svih članova jedne mjesne Crkve s ciljem da se pomogne (nad)biskupu u vođenju povjerene mu zajednice vjernika. Kada govorimo o sinodi, valja krenuti od opće razine prema onoj partikularnoj. U tom smislu valja reći da u Katoličkoj Crkvi razlikujemo sveopću sinodu ili koncil ili sabor koji saziva rimski prvosvećenik i potvrđuje njegove odluke. Na sveopćem koncilu pravo sudjelovanja imaju svi katolički biskupi.
Uz sveopći koncil, nakon Drugoga vatikanskoga koncila, uvedena je institucija biskupske sinode koju redovito saziva rimski prvosvećenik svake druge godine. Postoji i izvanredna biskupska sinoda kao biskupska sinoda za pojedine kontinente ili pojedine skupine u Crkvi, koju također saziva rimski prvosvećenik te prihvaća i proglašava njezine zaključke. Članovi biskupske sinode su predstavnici pojedinih biskupskih konferencija i sinoda istočnih katoličkih Crkava. A (nad)biskupijska sinoda jedne katoličke (nad)biskupije – može i crkvene pokrajine – stara je ustanova Katoličke Crkve. Posegnemo li za Kodeksom kanonskoga prava, imamo priliku čitati da je biskupijska sinoda definirana kao skupština izabranih svećenika i drugih vjernika partikularne Crkve koji imaju zadaću pomoći dijecezanskomu biskupu na dobrobit sve biskupijske zajednice. Nadalje, čitamo da se održava kad to savjetuju okolnosti, prema sudu dijecezanskoga biskupa koji je saziva, predsjeda sinodskim zasjedanjima te kao jedini zakonodavac potpisuje sinodske izjave i odluke te određuje njihovo objavljivanje.
DR. BARIĆ: U povijesti naše mjesne Crkve održano je više sinodâ, ali u vremenu kad je ona bila ustrojena kao biskupija. Ovo sada tek je druga sinoda koja se održava otkad je Zagrebačka biskupija 1852. godine uzdignuta na rang nadbiskupije. Naša prva nadbiskupijska Sinoda održana je 1925. godine, dakle prije više od 90 godina, u vrijeme nadbiskupa Antuna Bauera. Od tada do danas puno se toga promijenilo, dogodilo, kako na crkvenom tako i na društvenom području. Od crkvenih događaja treba spomenuti Drugi vatikanski koncil, objavu novoga Zakonika kanonskoga prava, kao i teritorijalnu raspodjelu naše Zagrebačke nadbiskupije. Od društvenih događaja valja spomenuti Drugi svjetski rat, vladavinu komunističkoga totalitarnoga sustava, osamostaljenje Republike Hrvatske i Domovinski rat.
O sazivanju sinode promišljali su i zagrebački nadbiskupi bl. Alojzije Stepinac i kardinal Franjo Kuharić. Okolnosti su bile takve da sinodu imamo priliku i milost živjeti mi danas. Povijesni je to događaj koji se događa možda jednom u stoljeću. Zapravo, rekao bih da je to što mi sada živimo događaj Duha Svetoga, događaj Crkve, u njezinu vidljivu i nevidljivu otajstvu. Kad govorimo o konkretnom razlogu sazivanja ove sinode, o tome je kroz godine pripreme više puta govorio naš nadbiskup, a gotovo redovito na blagdan bl. Alojzija Stepinca u zagrebačkoj prvostolnici, kao i prigodom godišnjega zavjetnoga hodočašća vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu. Tako je u homiliji, u kojoj je najavio sinodu, na blagdan bl. Alojzija Stepinca, 10. veljače 2002., među ostalim rekao da sinodom želimo vidjeti kako možemo biti snažnije svjetlo ljudima; kako živimo svoju crkvenost i kršćansko zajedništvo koje nam je darovano radosnom viješću te kako možemo odgovoriti na nove izazove današnjice svojim kršćanskim identitetom. U predgovoru radnoga dokumenta Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije »Instrumentum laboris« nadbiskup ističe da je sinoda hod Crkve zagrebačke i naš govor na putu o tome tko je za nas Krist, što je za nas Crkva, što drugi govore o nama i što bismo trebali činiti da se bolje vidi Božja prisutnost među nama i u svijetu. Na temelju navedenoga rekao bih da je glavni cilj sazivanja i odvijanja sinode duhovna i pastoralna obnova naše nadbiskupije. To je znakovito sadržano i u geslu sinode »Hodimo u novosti života«. Drugim riječima, sinodom želimo osnažiti vjernost Kristu i evanđelju, savjetom pomoći nadbiskupu u vođenju naše mjesne Crkve, istaknuti poslanje kršćana u društvu i ojačati prisutnost u svijetu, potaknuti novi dinamizam, jačati i razvijati komunikaciju i zajedništvo u nadbiskupijskoj zajednici.
DR. BARIĆ: Velika novost odvijanja postkoncilskih sinodâ u mjesnim Crkvama jest sudjelovanje vjernika laika te izabranih predstavnika redovničkih zajednica na sinodskim zasjedanjima. Tako sada prvi put u povijesti naše mjesne Crkve u radu sinode uz biskupe i prezbitere sudjeluju izabrani predstavnici muških i ženskih redovničkih zajednica te izabrani predstavnici vjernika laika iz svih struktura naše nadbiskupije. Ono što nam je nekako najbliže, s obzirom na iskustva pojedinih sinoda u nas u Hrvatskoj, jest Druga sinoda Đakovačke i srijemske biskupije. Čitajući izjave i odluke navedene biskupijske sinode iz 2009. godine i onoga što danas živi Đakovačko-osječka nadbiskupija, imamo priliku vidjeti određene pastoralne iskorake prema pojedinim skupinama vjernika laika. Tako je primjerice vidljiv istančan pristup radu s braniteljima i njihovim obiteljima te s obiteljima općenito, s vjernicima angažiranima u političkom životu itd. Vidljive su nove inicijative u pastoralnom djelovanju, okupljanje župnih zajednica, izgradnja crkvenoga zajedništva te produbljivanje svijesti svih vjernika o njihovoj suodgovornosti za život Crkve i važnosti njihova doprinosa u izgradnji ljudskoga društva.
DR. BARIĆ: Predviđeno je da se tijekom godine dana održi pet sinodskih zasjedanja. Zasjedanja će biti posvećena temama sadržanima u radnom dokumentu, odnosno svako zasjedanje bit će posvećeno jednom tematskom području. Na prvom sinodskom zasjedanju raspravlja se o Crkvi zagrebačkoj u djelu evangelizacije te želimo promišljati i raspravljati o navještaju Božje riječi u našim zajednicama, o evangelizaciji, katehezi, vjeronauku te o življenju radosne vijesti i objave u našem svakodnevnom životu. Ostale teme zasjedanja vezane su uz Crkvu zagrebačku u slavljenju Kristova otajstva pri čemu želimo izbliza promotriti i raspravljati o različitim oblicima liturgijskih slavlja u našim zajednicama; Crkvu zagrebačku u zajedništvu svoga poziva i poslanja, pri čemu želimo upoznati bogatstvo života nadbiskupijske zajednice kako bi na svim razinama života mogla ostvarivati svoje poslanje; te naposljetku Crkvu zagrebačku u hrvatskom društvu pri čemu se želimo usredotočiti na pojedine sadržaje vezane uz djelovanje Crkve u društvu.
Gledajući sva četiri tematska područja sinodskih zasjedanja u cjelini, prisjetim se jedne sjednice za izradu radnoga dokumenta sinode na kojoj je prof. emeritus Tomislav Ivančić rekao da četiri dijela dokumenta sadržajem odgovaraju temama četiriju konstitucija Drugoga vatikanskoga koncila: Lumen gentium – vjerničko biti Crkve zagrebačke, Dei verbum – o Božanskoj objavi i naviještanju u našim zajednicama; Sacrosanctum concilium – o slavlju Kristova otajstva u životu naših zajednica i Gaudium et spes – o životu Crkve zagrebačke u suvremenome društvenom kontekstu. I ono što bih svakako volio istaknuti kad je posrijedi radni dokument jest činjenica da je to samo radni dokument, to nisu izjave i odluke sinode, nego materijal na temelju kojega će se raspravljati. I sadržaj koji se nalazi u radnom dokumentu nije isključivo jedini sadržaj o kojemu će se moći raspravljati, nego on samo daje usmjerenje za raspravu u sinodskoj dvorani.
DR. BARIĆ: Ponajprije valja reći da, živeći u Crkvi zagrebačkoj i hrvatskom društvu, vjernici laici pozvani su unijeti u sinodu sve brige, probleme, tjeskobe običnoga čovjeka s kojima se susreću u svakodnevnom životu, ali i pozitivne datosti, inicijative koje žive, a koje možda nisu u potpunosti prepoznate na razini čitave nadbiskupije. Kada danas promatramo život Crkve zagrebačke na razini župnih zajednica, na poseban način imamo priliku vidjeti veliki angažman vjernika laika koji se nesebično daju i ulažu svoje talente i karizme u obogaćenje svoje župne zajednice. Primjerice, razgovarajući ovih dana s imenovanim članovima sinode, i to upravo s vjernicima laicima, imam prilike, osim njihove prvotne iznenađenosti, radosti, oduševljenosti, čuti i njihovu spremnost pomoći, angažirati se u svim vidovima pripreme prvoga sinodskoga zasjedanja. To ne samo da ohrabruje i obogaćuje one koji su neposredno uključeni u organizacijski vid pripreme sinodskoga zasjedanja, nego progovara o nesebičnom darivanju vjernika laika u svemu što pridonosi dobrobiti nadbiskupijske zajednice.
Upravo u tome i jest bogatstvo sinodalnosti, što među članovima Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije imamo s jedne strane svećenike koji obnašaju različite službe u nadbiskupiji, ali s druge strane vjernike laike koji su angažirani na različitim područjima crkvenoga, ali i društvenoga života. To je svojevrsno obogaćenje jer iznošenje različitih promišljanja obogaćuje i pridonosi širenju horizonata u poimanju i produbljivanju odgovora na različita pitanja koja nas možda muče, ali koja nas i potiču na davanje odgovora što bismo trebali činiti da se bolje vidi Božja prisutnost među nama i u svijetu.
DR. BARIĆ: Istina je, zasjedanja i sinodske rasprave odvijat će se u sinodskoj dvorani, ali pritom valja istaknuti da je događaj sinode puno širi od samih zasjedanja i u njega su uključeni svi vjernici. Dakle, vjernici molitvom, potom u susretu i razgovoru s onima koji su članovi sinode, praćenjem događanja oko sinodskih zasjedanja, itekako mogu i pozvani su biti uključeni u rad sinode. Nadalje, izabrani članovi sinode nisu u sinodi glas samih sebe, nego su glas onih koji su ih izabrali, oni su njihovi predstavnici i u sinodu unose glas svih onih koji su ih izabrali. To nas još više obvezuje na međusobnu upućenost, na dijalog, na susrete koji nas obogaćuju i pridonose zajedništvu. Istom, ako čitamo Pravilnik Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, imamo priliku vidjeti da on predviđa i izvanjski doprinos raspravi. To će reći da svaki vjernik – zaređeni službenik, redovnik/redovnica ili vjernik laik – može Predsjedništvu Sinode slati svoje prijedloge ili razmišljanja koja se odnose na teme sinodskoga zasjedanja, a Predsjedništvo će se potom pobrinuti, ako to smatra korisnim, da ih podnese Skupštini, tj. svim članovima Sinode tijekom zasjedanja.
DR. BARIĆ: Na temelju usmjerenja koje daje radni dokument vidljivo je da je naša sinoda pastoralno usmjerena. Želimo ponajprije »detektirati« stanje života nadbiskupijske zajednice, upoznati neke goruće izazove s kojima se susrećemo, da bismo na temelju toga promišljanjem i raspravom na sinodskim zasjedanjima mogli donijeti određene odluke koje će nam pomoći u tome da zadržimo ono što je dobro, vrijedno i plemenito, ali i da poboljšamo ono čime možda nismo zadovoljni i što, u slikovitu govoru, usporava naše korake na putu prema što većem i boljem življenju i svjedočenju vjere. Glede zaključenja sinode valja reći da, nakon što bude završilo glasovanje s obzirom na četiri tematska područja, Predsjedništvo Sinode ima zadaću prikupiti sve odobrene tekstove i prirediti završni dokument, tj. izjave i odluke, koje nadbiskup potpisuje i proglašava. Navedene izjave i odluke tada će biti predane vjernomu puku Crkve zagrebačke tijekom svečanoga euharistijskoga slavlja zaključenja sinode i one su tada, uz odredbe Općega crkvenoga prava, za nas obvezujuće u mjesnoj Crkvi.
DR. BARIĆ: Još i danas živimo razdoblje Drugoga vatikanskoga koncila koji smo zaključili prije više od 50 godina. Mogao bi danas netko, u tom smislu, govoriti da živimo i »deficit« koncila. No valja istaknuti da nije bit samo u učestalosti održavanja biskupijskih sinoda, nego u življenju svega onoga što je doneseno u izjavama i odlukama pojedine biskupijske sinode. U tom smislu mi još dandanas živimo ono na što nas poziva Drugi vatikanski koncil, no možemo li reći da je to na što nas on poziva potpuno zaživjelo u Crkvi ili još postoji otvorenost i mogućnost za njegovo uprisutnjenje, življenje u našem vjerničkom životu? Ma zapravo, u življenju sinodskih odluka nakon zaključenja sinode i dalje traje sinoda, nastavlja se kontinuitet sinode. Ono što je započelo u sinodskoj dvorani nastavlja se i živi u konkretnom životu nadbiskupijske zajednice.
DR. BARIĆ: Prethodno sam bio naveo razliku između biskupske i biskupijske sinode, tj. o sinodama u Katoličkoj Crkvi. A u pravoslavlju, koje uključuje četrnaest autokefalnih pravoslavnih Crkava – devet patrijarhijskih i pet arhiepiskopskih odnosno metropolitskih – pojam sinode uključuje sveopću sinodu, koncil ili sabor na kojem sudjeluju jednakopravno hijerarsi, odnosno biskupi svih četrnaest autokefalnih pravoslavnih Crkava. Za pravoslavne autokefalne, samostalne, Crkve ostaje problem saziva sinode. Po tradiciji, to bi pripadalo Carigradskomu patrijarhu koji je prvi po časti među jednakima, ali i u tom pitanju pravoslavlje je razjedinjeno. To pokazuje pokušaj prvoga sveopćega pravoslavnoga koncila, sinode, prošloga ljeta na Kreti, koji je bio pripreman od svih i na kraju »bojkotiran«, obustavljen, od Ruske pravoslavne Crkve i njezinih istomišljenika. Pojam sveti sinod pojedine pravoslavne autokefalne Crkve uključuje stalno tijelo koje čine patrijarh te izabrani metropoliti i episkopi na saboru svih episkopa pojedine Crkve. Sve odluke i upravne čine sveti sinod donosi sinodalno, tj. zajednički. Episkopi, izabrani članovi svetoga sinoda, u zajedništvu s poglavarom jedne pravoslavne Crkve redovita su vlast i upravno tijelo jedne autokefalne Crkve.
DR. BARIĆ: Kao što sam istaknuo, a imam potrebu opet iznijeti, ovih sam dana imao priliku susretati imenovane članove Sinode, na poseban način vjernike laike, koji su s toliko entuzijazma, srdačnosti, otvorenosti pristupili ovom velikom djelu koje je pred nama u Crkvi zagrebačkoj. To nas posebno ohrabruje i na neki način daje jamstvo da će Sinoda donijeti dobre plodove, jer možemo li uopće govoriti o dobrim plodovima Sinode, o obnovi naše mjesne Crkve bez sudjelovanja vjernika laika?! Posebno mi je na srcu pozvati sve vjernike naše nadbiskupije na ustrajnu molitvu za uspjeh toga djela kako bi ono uistinu naišlo na plodno tlo i donijelo plodove koji će usmjeriti duhovno i pastoralno našu Crkvu zagrebačku u trećem tisućljeću.
